Junaci Cerničkog sandžaka

Cernički sandžak

Sandžak Začasna, sandžak Čazma, sandžak Pakrac i sandžak Cernik, imena su kojima se nazivala ista upravna jedinica Osmanskoga Carstva u Slavoniji. Osnovan je 15. listopada 1557. godine.

Sjedište mu je prvobitno bilo u Čazmi, a njegov prvi sandžak-beg bio je Ferhad-beg Desisalić-Vuković. Novi sandžak se u osmanskim izvorima nazivao Začasna (po Čazmi). Pošto je Čazma razorena 1559. godine, sjedište je prebačeno u Pakrac. Kako je za vrijeme Dugoga rata (1593. – 1606.) postojala opasnost od osvajanja Pakraca, sjedište se iz sigurnosnih razloga premješta u Cernik. Ovo je bio mali sandžak čiji se teritorij dodatno smanjio gubitkom Čazme, Petrinje, Rovišća i Moslavine nakon Žitvanskoga mira 1606. godine.

Junaci Cerničkoga sandžaka

Od 1. travnja 1607. godine Osmanlije su raji u Cerničkome sandžaku nametnuli novi, izvanredni porez nazvan čuloš ili džuluz. Riječ džuluz znači nastup na prijestolje, ali u značenju pristup k oltaru. Raja je morala plaćati taj porez za službu Božju koju su vršili svećenici ili bi svi franjevci bili ubijeni.

Julije Jančula je u djelu Povijest Cernika napisao:

Već 1. svibnja 1607. godine bili su svi požeški franjevci u tamnici. Da spase svoje svećenike, neki su Požežani prodali i svoje pokućstvo, pa čak i svoje njive. Kad su skucali za njih 1000 talira (po nekima 2000), bili su pušteni na slobodu. No u Đakovu Turci nisu htjeli čekati otkupninu, nego su nabili na kolac 3 franjevca i 50 vjernika koji su došli franjevce zagovarati. Ovaj okrutni čin izazvao je novi, gotovo opći ustanak.

Razmisli: Koje je značenje toga harača za taj ustanak?

U Požeškome i Cerničkome sandžaku 1607. godine ustanak su podigli Antun Slavetić i Franjo Kolaković. Slavetić je osvojio grad Sirač (danas u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji), a Kolaković je osvojio Kobaš (danas u Brodsko-posavskoj županiji). Kao odgovor na ustanak u Slavoniju dolazi novi požeški paša Husein Sulimanić s oko 10 000 janjičara.

Julije Jančula je u djelu Povijest Cernika napisao i sljedeće:

U listopadu 1608. godine požeški franjevci su tajnim vezama javili Kolakoviću i Slavetiću da požeški paša putuje za Osijek. Jaka hajdučka četa, odjevena u turska odijela, dočeka pašu i njegovu pratnju u zasjedi blizu našičke tvrđave. U času je bilo sasječeno oko 300 Turaka. Paša se, i sam ranjen, vratio u Požegu. Kako su hajduci svoj napad izveli munjevitom brzinom i naglo se povukli, pomisli paša da mu je to učinio našički aga i ovaj bude u Budimu obješen na gradska vrata prije nego je mogao išta reći u svoju obranu.

No kad se ipak doznalo tko je izvršio napad, paša ljut preko svake mjere, nametne raji novi još nesnosniji harač s objavom: Čim Slavetić i Kolaković budu predani paši živi ili mrtvi, harač će odmah biti ukinut.

Kad nitko nije htio izdati hajdučke vođe, učinili su to oni sami 1609. žaleći patnje svoga naroda. Kad su se pojavili pred pašom, ovaj izvan sebe od začuđenja, pokloni im život, ali za harač reče da ga više ne može ukinuti, jer je već sve javljeno sultanu. Tada Slavetić i Kolaković krenuše u Carigrad sami da izmole oprost harača.

Poznato je da su otišli 1609. godine, ali nema podataka da su se vratili. Budući da je taj harač ukinut 1611. godine vjeruje se da je sultan bio zadivljen njihovom hrabrošću da sami dođu pred njega pa je ukinuo taj harač, ali ih je i dao ubiti jer se po dolasku u Carigrad gube svi podatci o njima.

Junaci Cerničkog sandžaka

Cernički sandžak

Sandžak Začasna, sandžak Čazma, sandžak Pakrac i sandžak Cernik, imena su kojima se nazivala ista upravna jedinica Osmanskoga Carstva u Slavoniji. Osnovan je 15. listopada 1557. godine.

Sjedište mu je prvobitno bilo u Čazmi, a njegov prvi sandžak-beg bio je Ferhad-beg Desisalić-Vuković. Novi sandžak se u osmanskim izvorima nazivao Začasna (po Čazmi). Pošto je Čazma razorena 1559. godine, sjedište je prebačeno u Pakrac. Kako je za vrijeme Dugoga rata (1593. – 1606.) postojala opasnost od osvajanja Pakraca, sjedište se iz sigurnosnih razloga premješta u Cernik. Ovo je bio mali sandžak čiji se teritorij dodatno smanjio gubitkom Čazme, Petrinje, Rovišća i Moslavine nakon Žitvanskoga mira 1606. godine.

Junaci Cerničkoga sandžaka

Od 1. travnja 1607. godine Osmanlije su raji u Cerničkome sandžaku nametnuli novi, izvanredni porez nazvan čuloš ili džuluz. Riječ džuluz znači nastup na prijestolje, ali u značenju pristup k oltaru. Raja je morala plaćati taj porez za službu Božju koju su vršili svećenici ili bi svi franjevci bili ubijeni.

Julije Jančula je u djelu Povijest Cernika napisao:

Već 1. svibnja 1607. godine bili su svi požeški franjevci u tamnici. Da spase svoje svećenike, neki su Požežani prodali i svoje pokućstvo, pa čak i svoje njive. Kad su skucali za njih 1000 talira (po nekima 2000), bili su pušteni na slobodu. No u Đakovu Turci nisu htjeli čekati otkupninu, nego su nabili na kolac 3 franjevca i 50 vjernika koji su došli franjevce zagovarati. Ovaj okrutni čin izazvao je novi, gotovo opći ustanak.

Razmisli: Koje je značenje toga harača za taj ustanak?

U Požeškome i Cerničkome sandžaku 1607. godine ustanak su podigli Antun Slavetić i Franjo Kolaković. Slavetić je osvojio grad Sirač (danas u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji), a Kolaković je osvojio Kobaš (danas u Brodsko-posavskoj županiji). Kao odgovor na ustanak u Slavoniju dolazi novi požeški paša Husein Sulimanić s oko 10 000 janjičara.

Julije Jančula je u djelu Povijest Cernika napisao i sljedeće:

U listopadu 1608. godine požeški franjevci su tajnim vezama javili Kolakoviću i Slavetiću da požeški paša putuje za Osijek. Jaka hajdučka četa, odjevena u turska odijela, dočeka pašu i njegovu pratnju u zasjedi blizu našičke tvrđave. U času je bilo sasječeno oko 300 Turaka. Paša se, i sam ranjen, vratio u Požegu. Kako su hajduci svoj napad izveli munjevitom brzinom i naglo se povukli, pomisli paša da mu je to učinio našički aga i ovaj bude u Budimu obješen na gradska vrata prije nego je mogao išta reći u svoju obranu.

No kad se ipak doznalo tko je izvršio napad, paša ljut preko svake mjere, nametne raji novi još nesnosniji harač s objavom: Čim Slavetić i Kolaković budu predani paši živi ili mrtvi, harač će odmah biti ukinut.

Kad nitko nije htio izdati hajdučke vođe, učinili su to oni sami 1609. žaleći patnje svoga naroda. Kad su se pojavili pred pašom, ovaj izvan sebe od začuđenja, pokloni im život, ali za harač reče da ga više ne može ukinuti, jer je već sve javljeno sultanu. Tada Slavetić i Kolaković krenuše u Carigrad sami da izmole oprost harača.

Poznato je da su otišli 1609. godine, ali nema podataka da su se vratili. Budući da je taj harač ukinut 1611. godine vjeruje se da je sultan bio zadivljen njihovom hrabrošću da sami dođu pred njega pa je ukinuo taj harač, ali ih je i dao ubiti jer se po dolasku u Carigrad gube svi podatci o njima.