Književnost protiv rata

Početci moderne njemačke književnosti poklapaju se s vremenom odvijanja Tridesetogodišnjega rata, tj. s razdobljem baroka u kulturi i umjetnosti. No njemačka je književnost postojala i ranije, u razdoblju srednjega vijeka. Najstarije značajno književno djelo potječe iz razdoblja Karla Velikoga, a to je Pjesma o Hildebrandu iz 820. godine koja se smatra kamenom temeljcem njemačke književnosti. Napisana je na staronjemačkome (althochdeutsch) jeziku.

Od 12. stoljeća nadalje književna djela (kao npr. Tristan i Izolda, Parzival, roman Lancelet) najčešće su bila plodovi dvorskoga pjesništva, a pisana su srednjenjemačkim (mittelhochdeutsch) jezikom. Cijelo to vrijeme za njemački, kao i druge “narodne” jezike, smatralo se da nisu dovoljno dobri za najuzvišenija književna djela, koja su se pisala latinskim jezikom.

U ranome novom vijeku vjerski su ratovi potaknuli ljude na reakciju i u umjetničkom izražavanju. Točno ili oko 150 godina nakon izuma tiska i 100 godina nakon Lutherove reformacije i književnici su se aktivirali i podigli svoj glas – svrstavaju se na sukobljenim stranama, ali i pišu protiv rata.

Suze domovine / Godine 1636.

Prvi značajni tekstovi na modernome njemačkom jeziku nastali su, dakle, u razdoblju baroka.

Najznačajniji među njima je sonet Tränen des Vaterlandes (Suze domovine) autora Andreasa Gryphiusa objavljen u vrijeme trajanja Tridesetogodišnjeg rata nekoliko puta u prerađenim verzijama. Sonet je stekao veliku popularnost i tiskan je više puta u djelomično izmijenjenim verzijama. Ovdje ćemo upoznati verziju koja spominje 1636. godinu.

Suze domovine / Godine 1636.

Pa mi smo sada posve / i još više opustošeni! Taj greben drskih naroda / ta trublja koja bjesni Taj mač omašten u krvi / i top taj koji grmi / proždriješe sav znoj / i trud / i sve nam zalihe. Od tornjeva stup žerave / crkva preokrenuta. U užasu leže vijećnice / snage sve razbijene / Djeve obeščašćene / i kuda god da gledamo je vatra / pošast / i smrt / kroz srca i duše prohujala. Tu kroz opkop i kroz grad / stalno svježa teče krv. Tri put je po šest godina / otkako rijeka naših vode / Leševima skoro začepljene / polako se probijaše. A ne rekoh još o tome / što i od smrti gore je/ Što bješnje još – to bolesti / i opća glad i požari što isto tako mnogima / duše nam oduzeše.

Thränen des Vaterlandes / Anno 1636.

Wir sind doch nunmehr gantz / ja mehr denn gantz verheeret! Der frechen Völcker Schaar / die rasende Posaun Das vom Blutt fette Schwerdt / die donnernde Carthaun / Hat aller Schweiß / und Fleiß / und Vorrath auffgezehret. Die Türme stehn in Glutt / die Kirch ist umgekehret. Das Rathauß ligt im Grauß / die Starcken sind zerhaun / Die Jungfern sind geschänd’t / und wo wir hin nur schaun Ist Feuer / Pest / und Tod / der Hertz und Geist durchfahret. Hir durch die Schantz und Stadt / rinnt allzeit frisches Blutt. Dreymal sind schon sechs Jahr / als vnser Ströme Flutt / Von Leichen fast verstopfft/ sich langsam fort gedrungen. Doch schweig ich noch von dem / was ärger als der Tod / Was grimmer denn die Pest / und Glutt und Hungersnoth Das auch der Seelen Schatz / so vielen abgezwungen.

Što pjesma prikazuje?

Nabrajaju se užasi rata: pustošenje, mač omašten u krvi, grmljavina topova, spaljeni tornjevi, razrušene gradske vijećnice, obeščašćene djevojke, bolesti, požari i glad. Još šokantnije su sljedeće slike: ulice i opkopi kojima teče krv; rijeke čiji su tokovi gotovo začepljeni leševima. Stradanja su i psihička: vatra i pošast i smrt je i kroz srca i duše prohujala; bolesti, glad i požari duše mnogima oduzeše.

Nabrajanjem strahota pjesnik kod čitatelja želi izazvati negativan stav prema ratu i užasima koje rat sa sobom donosi te potiče na suosjećanje prema žrtvama koje su često nedužni civili.

U povijesti njemačke književnosti ovo se djelo spominje kao „jedna od najpoznatijih baroknih pjesama”, „vjerojatno najpoznatija njemačka pjesma 17. st.”, „neizostavni dio obvezne školske i sveučilišne literature”, „uvijek iznova tiskan u antologijama književnosti i čitankama”.

Prvi put je način kojim su se nekad pisale pjesme na latinskome jeziku korišten za novovjekovni (moderni) njemački jezik.

Istraži.

Važnost ovoga soneta za njemački jezik može se usporediti s važnošću epa Judita Marka Marulića za hrvatski jezik. Više o epu Judita istraži u zasebnoj jedinici.

Književnost protiv rata

Uvod – odraz rata u književnosti

Početci moderne njemačke književnosti poklapaju se s vremenom odvijanja Tridesetogodišnjega rata, tj. s razdobljem baroka u kulturi i umjetnosti. No njemačka je književnost postojala i ranije, u razdoblju srednjega vijeka. Najstarije značajno književno djelo potječe iz razdoblja Karla Velikoga, a to je Pjesma o Hildebrandu iz 820. godine koja se smatra kamenom temeljcem njemačke književnosti. Napisana je na staronjemačkome (althochdeutsch) jeziku.

Od 12. stoljeća nadalje književna djela (kao npr. Tristan i Izolda, Parzival, roman Lancelet) najčešće su bila plodovi dvorskoga pjesništva, a pisana su srednjenjemačkim (mittelhochdeutsch) jezikom. Cijelo to vrijeme za njemački, kao i druge “narodne” jezike, smatralo se da nisu dovoljno dobri za najuzvišenija književna djela, koja su se pisala latinskim jezikom.

U ranome novom vijeku vjerski su ratovi potaknuli ljude na reakciju i u umjetničkom izražavanju. Točno ili oko 150 godina nakon izuma tiska i 100 godina nakon Lutherove reformacije i književnici su se aktivirali i podigli svoj glas – svrstavaju se na sukobljenim stranama, ali i pišu protiv rata.

Suze domovine / Godine 1636.

Prvi značajni tekstovi na modernome njemačkom jeziku nastali su, dakle, u razdoblju baroka.

Najznačajniji među njima je sonet Tränen des Vaterlandes (Suze domovine) autora Andreasa Gryphiusa objavljen u vrijeme trajanja Tridesetogodišnjeg rata nekoliko puta u prerađenim verzijama. Sonet je stekao veliku popularnost i tiskan je više puta u djelomično izmijenjenim verzijama. Ovdje ćemo upoznati verziju koja spominje 1636. godinu.

Suze domovine / Godine 1636.

Pa mi smo sada posve / i još više opustošeni! Taj greben drskih naroda / ta trublja koja bjesni Taj mač omašten u krvi / i top taj koji grmi / proždriješe sav znoj / i trud / i sve nam zalihe. Od tornjeva stup žerave / crkva preokrenuta. U užasu leže vijećnice / snage sve razbijene / Djeve obeščašćene / i kuda god da gledamo je vatra / pošast / i smrt / kroz srca i duše prohujala. Tu kroz opkop i kroz grad / stalno svježa teče krv. Tri put je po šest godina / otkako rijeka naših vode / Leševima skoro začepljene / polako se probijaše. A ne rekoh još o tome / što i od smrti gore je/ Što bješnje još – to bolesti / i opća glad i požari što isto tako mnogima / duše nam oduzeše.

Thränen des Vaterlandes / Anno 1636.

Wir sind doch nunmehr gantz / ja mehr denn gantz verheeret! Der frechen Völcker Schaar / die rasende Posaun Das vom Blutt fette Schwerdt / die donnernde Carthaun / Hat aller Schweiß / und Fleiß / und Vorrath auffgezehret. Die Türme stehn in Glutt / die Kirch ist umgekehret. Das Rathauß ligt im Grauß / die Starcken sind zerhaun / Die Jungfern sind geschänd’t / und wo wir hin nur schaun Ist Feuer / Pest / und Tod / der Hertz und Geist durchfahret. Hir durch die Schantz und Stadt / rinnt allzeit frisches Blutt. Dreymal sind schon sechs Jahr / als vnser Ströme Flutt / Von Leichen fast verstopfft/ sich langsam fort gedrungen. Doch schweig ich noch von dem / was ärger als der Tod / Was grimmer denn die Pest / und Glutt und Hungersnoth Das auch der Seelen Schatz / so vielen abgezwungen.

Što pjesma prikazuje?

Nabrajaju se užasi rata: pustošenje, mač omašten u krvi, grmljavina topova, spaljeni tornjevi, razrušene gradske vijećnice, obeščašćene djevojke, bolesti, požari i glad. Još šokantnije su sljedeće slike: ulice i opkopi kojima teče krv; rijeke čiji su tokovi gotovo začepljeni leševima. Stradanja su i psihička: vatra i pošast i smrt je i kroz srca i duše prohujala; bolesti, glad i požari duše mnogima oduzeše.

Nabrajanjem strahota pjesnik kod čitatelja želi izazvati negativan stav prema ratu i užasima koje rat sa sobom donosi te potiče na suosjećanje prema žrtvama koje su često nedužni civili.

U povijesti njemačke književnosti ovo se djelo spominje kao „jedna od najpoznatijih baroknih pjesama”, „vjerojatno najpoznatija njemačka pjesma 17. st.”, „neizostavni dio obvezne školske i sveučilišne literature”, „uvijek iznova tiskan u antologijama književnosti i čitankama”.

Prvi put je način kojim su se nekad pisale pjesme na latinskome jeziku korišten za novovjekovni (moderni) njemački jezik.

Istraži

Važnost ovoga soneta za njemački jezik može se usporediti s važnošću epa Judita Marka Marulića za hrvatski jezik. Više o epu Judita istraži u zasebnoj jedinici.

Ostala antiratna djela o Tridesetogodišnjemu ratu

Uz ovaj sonet njemačka je moderna književnost Tridesetogodišnji rat opisala i u sljedećim književnim djelima:

  • Hans Jakob Christoph von Grimmelshausen: Simplicissimus ili Pustolovni Nijemac (Der Abentheuerliche Simplicissimus Teutsch, 1669., 5 svezaka, uz 6. svezak, Continuatio, iste godine)
  • Bertolt Brecht: Majka Courage i njezina djeca (prerađeno od starijega djela Životopis arcivaralice i skitnice Courasche (Die Lebensbeschreibung der Erzbetrügerin und Landstörzerin Courasche, 1670.) gore spomenutoga von Grimmelshausena
  • Friedrich Schiller: Povijest Tridesetogodišnjega rata – zastupa shvaćanje da je borba za ideje slobode i pravičnosti osnova povijesnoga napretka čovjeka

Književnost protiv rata

Književnici često svoje umijeće koriste da bi podigli glas protiv rata. Poznato je mnogo književnih djela (i pjesama i pripovijetki ili romana) u kojima se opisuju užasi rata i stradanja ljudi. Jesi li već čuo/čula za sljedeće naslove:

  • Karl Bruckner: Sadako hoće živjeti
  • Dragutin Tadijanović: Školjka (pjesma)
  • Miroslav Krleža: Baraka pet be (pripovijetka)
  • Markus Zusak: Kradljivica knjiga

Potraži ih u knjižnici ili na internetu. Čitajući ta djela doživjet ćeš kako obični ljudi, često i djeca, teško pate zbog ratnih događaja za koje oni uopće nisu krivi.