Zajedno se sjećamo žrtve Vukovara (za 7. i 8. razred)

Područje Vukovara bilo je naseljeno još prije 5 000 godina, o čemu svjedoče brojni arheološki lokaliteti. Bitno je nalazište vučedolske kulture iz bakrenoga doba koja je nazvana po nalazištu iz blizine Vukovara.

O životu starih Ilira i Kelta na vukovarskome području svjedoče mnoga arheološka nalazišta iz bakrenoga te starijega i mlađega željeznog doba. U posljednjim desetljećima prije Krista Rimljani su u osvajačkim pohodima izbili na Dunav. Izgradili su brojne utvrde kao granicu prema barbarskim plemenima. Nakon propasti Rimskoga Carstva, tijekom seobe naroda, na područje Vukovara dolaze Hrvati.

U vrijeme velikih turskih osvajanja Vukovar je bio pod turskom upravom čak 161 godinu. U 18. stoljeću Vukovar je ponovno u sastavu Habsburške Monarhije i postaje sjedište Srijemske županije. Velike posjede u Slavoniji dobivaju ili kupuju feudalci. Tako se cijeli razvoj vukovarskoga kraja sve do 1945. godine povezuje s vukovarskim vlastelinstvom grofova Eltz.

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova obilježio je industrijski razvoj. Češki industrijalac Tomaš Bata pokrenuo je proizvodnju obuće. Nakon rata 1945. godine tvornica je pod imenom Borovo nastavila poslovati sve do 1991. godine kao najveće poduzeće u proizvodnji i prodaji obuće i gume u ovome dijelu Europe.

Željka Jurić se u razgovoru s novinarom Glasa Istre (2019.) prisjeća pada Vukovara i događaja koji su uslijedili:

Aco je pao na samo metar od mene. Prethodno su mu skinuli bijelu majicu i smeđu kožnatu jaknu. Uspio im je samo kratko reći da nikomu ništa nažao nije napravio. No pomoći mu nije bilo jer je Nada, naša susjeda iz skloništa koja je s mojom mamom dijelila zadnja zrnca kave, kratko rekla četnicima: “On je ustaša iz Njemačke.” Presudila mu je. Moj dobri duh, moj zaštitnik Aco, poginuo je na licu mjesta. U trenutku mu se ugasio život. A samo koji sat prije s Nadom, istom onom koja ga je bez razloga prozvala ustašom i potpisala mu smrtnu presudu, u skloništu je popušio posljednju cigaretu koju su imali. (...) Mama i nas petero, četiri sestre i brat, u skloništu smo imali svoje zaštitnike, svoje dečke, branitelje koje smo doživljavali kao heroje, osloboditelje.

• Kakvo je djetinjstvo Željka imala?
• Smije li ijedno dijete proživljavati takve strahote?

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.

• Koja je poruka autora teksta?
• Koja te se rečenica najviše dojmila?

Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, na obljetnicu pada Vukovara 18. studenoga 2020. g. na društvenim se mrežama osvrnuo na Priču o ratu:

Rat je gotov, i u njemu smo pobijedili. (…) Mi ljudi na ovome svijetu nemamo mnogo vremena, naši životi prolete u treptaju. Zato je važno da svoje vrijeme iskoristimo za ljubav, smijeh, i da pokušamo živjeti na takav način da, kad jednom napustimo ovaj svijet, on bude bolje mjesto nego kada smo na njega došli. Sve ostalo je gubitak vremena. To je lekcija koju nas je naučio Vukovar. To je njegova poruka za nas, poput svijeće u prozoru.

I danas, hodajući šetnicom uz Dunav, ako sklopite oči i čujete vjetar, čuju se i koraci Žute čizme. Zvuk koraka slobodne vukovarske mladosti!

Ani Galović

• Koju nam poruku autori žele prenijeti?
• Koje vrijednosti promiču?