Mokraćni i pokrovni sustav

Svaku radnju u našemu svakodnevnom životu, od hranjenja i disanja do hodanja i trčanja, omogućuju kemijske reakcije u stanicama našega tijela. Otpadne, suvišne i štetne tvari koje nastaju kao rezultat tih metaboličkih reakcija skupljaju se u krvi. Da bi održali homeostazu organizma, otpadne i suvišne tvari moraju se pročistiti i izlučiti iz tijela, a to je ujedno i glavna uloga mokraćnoga (urinarnoga) sustava.

Mokraćni sustav čovjeka čine dva bubrega koji proizvode mokraću, dva mokraćovoda koji odvode mokraću iz bubrega, mokraćni mjehur u kojemu se skuplja mokraća i mokraćna cijev koja izvodi mokraću iz organizma.

Na prerezu bubrega vidljiv je površinski tamniji dio – bubrežna kora i unutrašnji, svjetliji dio – bubrežna srž. U svaki bubreg ulaze bubrežna arterija i izlazi više bubrežnih vena. Arterija dovodi krv u bubrege, a vena odvodi pročišćenu krv. Mokraća nastala filtriranjem krvi izvodi se u bubrežnu čašicu, a zatim odlazi mokraćovodom u mokraćni mjehur.

Osnovnu građevnu i funkcionalnu jedinicu bubrega čine nefroni. Sastoji se od kapilarnoga klupka ili glomerula uloženoga u Bowmanovu čahuru i bubrežnoga kanalića. Iz glomerula se filtrira krvna plazma u Bowmanovu čahuru. Svaki bubreg sadržava otprilike milijun nefrona smještenih u kori bubrega, ali je u funkciji manje od ukupno milijun. Zato možemo bez većih teškoća živjeti samo s jednim bubregom. Kroz bubreg protječe velika količina krvi (oko 1,2 L/min), koja se ondje filtrira.

Prouči dijelove nefrona i njihove uloge na skici:

Nefroni funkcioniraju kroz tri glavne faze:

• filtracija - filtriranje krvne plazme u Bowmanovu čahuru (sve otopljene tvari osim krvnih tjelešaca i velikih proteina)
• reapsorpcija - reapsorbiraju se sve potrebne otopljene tvari nazad u krvotok (organski spojevi, minerali, voda)
• ekskrecija - sve što se nije reapsorbiralo, izlučuje se kao urin

Koncentracija izlučene mokraće ovisi o stupnju reapsorpcije u bubrežnim kanalićima i u izravnoj je vezi s općim prometom tvari u organizmu. U krvotok se uvijek reapsorbira ona količina vode i otopljenih tvari koje su tijelu nužne. Sav višak zaostaje u filtratu i postaje dijelom urina. Neke otpadne tvari poput ureje, u potpunosti moraju biti izbačene iz krvne plazme. Nekad je potrebno zaostalu ureju iz krvne plazme izlučivati putem sekrecije u bubrežni kanalić.

Proces reapsorpcije tvari u bubrežnim kanalićima kontroliran je hormonskom regulacijom. Regulacija se obavlja s pomoću dva hormona: antidiuretskoga hormona (ADH) kojega izlučuje neurohipofiza i aldosterona kojega izlučuje kora nadbubrežne žlijezde.

Nedostaje li organizmu vode, tj. ako tjelesne tekućine postanu previše hipertonične, podražuju se osmoreceptori u hipotalamusu. Potaknuta tim podražajima, neurohipofiza oslobađa veću količinu ADH-a koji stimulira reapsorpciju vode u bubrežnim kanalićima i sabirnim cjevčicama. Mokraća koja se stvara siromašnija je vodom, odnosno koncentriranija je. Suprotno tomu, ako tjelesne tekućine postanu hipotonične, tj. previše se razrijede, neurohipofiza prestaje lučiti ADH. Slično djeluje i hormon aldosteron koji regulira koncentraciju iona natrija, kalija i klora u silaznome kraku nefrona. Najbitniji podražaj za lučenje aldosterona jest niska koncentracija iona natrija u izvanstaničnoj tekućini. Suprotno tomu, poveća li se koncentracija natrija, smanjuje se lučenje aldosterona. Slično se reguliraju i koncentracije iona kalija, magnezija i vodika.

Promjene u koncentraciji elektrolita, vode, iona vodika i drugih spojeva mogu dovesti do promjena u sastavu tjelesnih tekućina, a time i do poremećaja u radu organizma. Brojne elektrolite čovjek može izgubiti povraćanjem, znojenjem, proljevima, a pH se mijenja zbog promjena koncentracije vodikovih iona u tijelu. Do poremećaja pH-vrijednosti može doći zbog povećanoga unosa kiselina ili baza, zbog njihova gubitka (povraćanjem se gube kiseline iz tijela, a proljevom baze) te metaboličkih reakcija. 

Odstupanja od normalne pH-vrijednosti mogu imati štetne posljedice za čovjeka. Kako bi se smanjila odstupanja, razni se puferi iz krvne plazme opiru promjeni pH. Bubrezi reguliraju višak ili manjak iona H⁺ i HCO₃^-  tako što stvaraju kiseliji ili lužnatiji urin. Ako bi se pH krvi počela spuštati, bubreg će reapsorbirati više HCO₃^- iona, a izlučivat će više H⁺ iona u urin. 

Poremećaji u radu mokraćnoga sustava mogu biti raznoliki. Neki od najčešćih poremećaja su pojava bubrežnoga kamenca (urolitijaza) te razne upale mokraćnih organa (mjehura, bubrega, mokraćne cijevi). 

Zataje li oba bubrega, primjenjuje se posebna vrsta liječenja: hemodijaliza ili umjetno pročišćavanje krvi. Pritom funkciju bubrega preuzima poseban uređaj: hemodijalizator ili umjetni bubreg.

Glavna je uloga pokrovnoga sustava zaštita unutarnjih organa od vanjskih utjecaja, ali i komunikacija s okolinom. Koža i prateće rožnate strukture (dlake i nokti, lojne i znojne žlijezde) čine cjeloviti pokrovni (integumentni) sustav našega tijela.

Koža je gipki, elastični i najveći organ koji pokriva vanjsku površinu čovjekova tijela. Površina kože odrasla čovjeka iznosi od 1,5 do 2 m². Njezina je debljina od 0,5 do 2 mm. Koža je najtanja na području lica i pregiba udova, a najdeblja na dlanovima, tabanima, leđima i na području stražnjice.

Koža ima mnogobrojne uloge:

• zaštita tijela od utjecaja okoliša (mehaničke povrede, UV zračenje)
• sprečava nekontrolirani gubitak vode (vodonepropusni rožnati sloj keratina)
• sadržava brojna osjetila (osjetilne neurone) za dodir, tlak, toplo, hladno, bol itd.
• regulira tjelesnu temperaturu tijela (termoregulacija znojenjem)
• djelovanjem Sunčevih zraka u koži započinje sinteza vitamina D

Koža se sastoji od površinskoga sloja epiderme (pousmine) i unutarnjega sloja derme (usmine), a ispod kože se nalazi potkožni masni sloj (subkutis ili hipoderma). Epiderma i derma međusobno su odvojene bazalnom membranom.

U epidermi uz donji rub bazalnoga sloja nalaze se melanociti, stanice u kojima se stvara kožni pigment melanin. Njegova uloga je štititi unutarnje slojeve kože od UV zračenja.

Sinteza melanina u koži pod kontrolom je melanocitnoga stimulacijskog hormona (MSH) iz srednjega režnja hipofize. Razlikuju se eumelanin kao crni pigment u tamnijih ljudi te crvenosmeđi ili žuti feomelanin u svjetlijih ljudi. Stvoreni pigmenti u melanocitu pakiraju se u malene ovalne paketiće – melanosome koji putuju do površinskih stanca epiderme. U površinskim stanicama epiderme melanosomi se slažu oko jezgre u obliku jezgrine kape da bi štitili molekule DNA od štetnoga ultraljubičastog zračenja. Pretjerano izlaganje kože UV zrakama može dovesti do poremećaja u biosintezi melanina i nekontroliranoga rasta melanocita, tj. do pojave tumora kože – melanoma.

Na mjestu tjelesnih otvora (oči, nos, usta te analni, mokraćni i spolni otvor) koža prelazi u sluznice. Iako sluznice pojedinačno gledano imaju specifičnu građu, zajedničko im je da su tanje, osjetljivije i da imaju vlažniju površinu od kože. Sve su sluznice bogate vrčastim žlijezdnim stanicama koje luče sluz (mukozu). Osim velike količine vode sluz sadržava lako bubriv i rastezljiv glikoprotein mucin te različite antibakterijske tvari koje štite sluznice od infekcija. 

Nokti i dlake mrtve su rožnate strukture građene od keratina. 

Na presjeku dlake razlikuju se tri sloja: moždina, kora i kutikula koja prekriva površinu dlake. U kori dlake nalazi se pigment melanin o čijoj količini ovisi boja dlake. U folikul dlake ulazi mišić podizač dlake koji podiže dlaku (piloerekcija) u slučaju izloženosti hladnoći ili pod utjecajem snažnih emocija, što daje koži naježen izgled. Dlake u ovisnosti o položaju na tijelu imaju različite uloge. U nosnicama sprečavaju ulaz različitih čestica, na vlasištu štite glavu od UV zračenja, oči štite od jakoga svjetla i znoja, a u pregibima tijela smanjuju trenje.

Prije nego, krenemo na pojašnjenje kožnih bolesti, ponovite građu kože na malo drugačiji način.

Zbog stalne izloženosti vanjskim utjecajima koža je podložna brojnim i raznolikim bolestima. Upalne procese na koži mogu uzrokovati bakterije, virusi i gljivice.