Ovisnost o videoigrama i kockanju 

Smatraš li da u videoigrama ljudi traže određenu razinu društvene podrške s obzirom na komfor koji im nudi virtualna stvarnost? Objasni svoj odgovor.

Joseph, sin Kendal Parmar, bio je iznadprosječno dijete. Volio je školu, bio društven i usmjeren na sport. Kao kapetan ragbi i kriket timova pohađao je srednju školu i razred u kojem su bili samo daroviti učenici. Postupno se „pretvorio“ u dijete koje bi najradije ostalo u sobi te je rijetko izlazio. Promjena Josephova ponašanja bila je rezultat poremećaja igranja koji se manifestirao u dobi od 12 godina, kada je krenuo u srednju školu. Njegova majka tvrdi da je najveći pokazatelj da nešto nije u redu bila količina njegove agresije i sukobi koji bi izbili nakon što bi ga zamolila da prestane igrati videoigre. Navike su mu postale su toliko ekstremne da se zaključavao u sobu, neprekidno igrao igrice te je postao prestravljen kada bi trebao ići u školu. Izgubio je samopouzdanje i bojao se ljudi. „Svaki trenutak dok je budan želi provesti u igri. Za njega ne postoji vanjski svijet. Postalo je nepodnošljivo jer najveći utjecaj na našu obitelj ima njegova izolacija. Otuđen je u našoj kući. Izgubili smo ga iako znamo da je tu“, govorila je njegova majka.
Parmar je bila prisiljena povući ključne poteze kako bi spriječila sina da se koristi internetom pa je uklonila vrata njegove spavaće sobe. S ciljem suzbijanja njegova poroka usmjerivač za Wi-Fi postavila je u zaključani sef kako bi imala kontrolu nad njim i onemogućila mu pristup internetu. Problem je dosegnuo vrhunac kada je Joseph primljen u bolnicu jer punih osam tjedana nije funkcionirao, prestao je jesti i voditi brigu o osobnoj higijeni. Tinejdžer, danas petnaestogodišnjak, ne pohađa školu već godinu dana, a pune tri godine bori se s istim problemom. Njegova sposobnost funkcioniranja i dalje je narušena.

Model digitalnog društva omogućio je napredak virtualne stvarnosti i pospješio „patologiju“ modernih ovisnosti. Podizanjem svijesti o problemima s kojima se pojedinci suočavaju društvo ne treba širiti moralnu paniku, nego mora ponuditi kvalitetnu potporu u borbi protiv opčinjenosti imaginarnom stvarnošću.

Pitanja za raspravu

Gaming kultura oblik je postmoderne supkulture kojom se opisuju igrači sa zajedničkim ciljevima koji dijele zajednički jezik i prakticiraju zajedničke kolektivne rituale, pri čemu njihovo ponašanje nije moguće kontrolirati. Takvi „moderni hedonisti“ pronalaze zadovoljstvo u medijskim sadržajima te u prvi plan stavljaju svoje potrebe i svoju sreću. Posljedica toga je da gameri ne pokazuju zanimanje za svoju budućnost, nego stavljaju naglasak na instant-zadovoljstvo koje im omogućava konzumacija gamerskih sadržaja.

Pitanja za raspravu

Vrednuj stajalište prema kojem ovisnost o videoigrama predstavlja vrh sante leda jer igranje videoigara pojedincu postaje prioritet, važniji od bilo koje aktivnosti, interesa ili svakodnevnih obveza.
Koju poruku prepoznaješ u navedenim riječima? Argumentiraj svoje stavove.

Koja je od navedenih socioloških teorija najbliža tvojim osobnim stavovima? Slažeš li se s glavnim značajkama funkcionalističke teorije? Izdvoji što je zajedničko interakcionističkoj i konfliktnoj teoriji? Usporedi i analiziraj ideje tih dviju teorija.

Pitanja za raspravu 

U suradnji s kolegama iz razreda vrednuj sljedeću tvrdnju: Siromaštvo nije nužno vezano uz kockanje, kao ni bogatstvo. Svako kockanje podržava siromaštvo siromašnih i osiromašenje bogatih.

Objasni na koji način shvaćaš poruku u navedenoj tvrdnji. Koje negativne emocije povezuješ s njom? Objasni svoje stavove.

Karlo je s prijateljima prvi put ušao u kockarnicu s trinaest godina. U početku je kockao samo vikendom, a poslije je to preraslo u svakodnevni ritual. Sa šesnaest i sedamnaest godina postao je redoviti klijent u čak pet automat-klubova. Znao je cijelu noć provesti u kladionici lažući roditeljima da je s djevojkom. Kada bi bio u kući, pretvarao bi se da uči. Zaključao bi se u sobu, a onda se u noći iskradao i bježao kroz prozor. Nije tražio velike iznose novca jer je kockanjem dobro zarađivao. Roditelji nisu ništa posumnjali jer je imao vrlo dobre ocjene. Iz kockarnice je bio izbačen samo jednom, ali ne zbog godina.

„S vremenom sam shvatio kako funkcionira aparat na kojem sam igrao, pa sam ga počeo namještati. Znalo se dogoditi da po deset puta zaredom osvojim dobitak. Zbog toga su me izbacili. Ne zbog godina“, govorio je Karlo. Igrao je sve moguće, od aparata, ruleta do klađenja na sportskoj kladionici. Kada je osvijestio problem, postao je jako neuredan, počeo je prekomjerno jesti, trpati u sebe sve što bi se našlo pred njim, uglavnom zbog osjećaja straha, srama i nemoći. „U tim godinama za svaki oblik ‘čudnog’ ponašanja uglavnom se okrivljuje pubertet“, govori Karlova majka. Danas su mu roditelji najveća podrška u liječenju. Peče ih savjest što problem nisu uvidjeli ranije. Tek sada im se slažu kockice.

Društvo ima veliku odgovornost kada je u pitanju kockanje koje se tretira kao osobni problem, a ne kao poremećaj u ponašanju. Ako pojedinac sam ne uspije riješiti svoj problem, to se pripisuje manjku njegove želje za uspjehom. Moralno osuđivanje može biti dobar oblik prevencije kako bi pojedinac prestao kockati.

Pitanja za raspravu

Zakonom o igrama na sreću kockanje je zabranjeno osobama mlađim od osamnaest godina. Karlov primjer pokazuje kako zakonsko ograničenje ne sprečava maloljetnike da kockaju, klade se ili igraju igre na sreću. Je li moguće društvo potaknuti na aktivno djelovanje? Razmisli što možeš učiniti kako bi pridonio rješavanju problema. Argumentiraj svoje stavove.

Pitanja za raspravu

Smatraš li da zakonodavni sustav građanima treba uskratiti slobode koje im omogućavaju „instant-zadovoljstvo“ ili institucije ne bi smjele poduzimati mjere ograničavanja prava pojedinca koji time može ugroziti svoje zdravlje i budućnost? Objasni svoj stav.

Istraži

Na mrežnim stranicama pronađi primjer kanadskog preventivnog programa Stacked Deck. Usporedi ga s hrvatskim modelom Tko zapravo pobjeđuje. Na temelju svojih spoznaja odredi koji od ta dva modela smatraš boljim primjerom dobre prakse. Smatraš li da se takvi i slični programi trebaju predstavljati učenicima u suradnji s organizacijama civilnog društva, institucijama, udrugama i slično? Argumentiraj svoje stavove.