Alberto Manguel, Povijest čitanja / Meta Grosman, O čitanju
Čitanje je svakodnevna aktivnost - čitamo poruke, vijesti na različitim portalima, novinske članke, knjige, priče i druge oblike tekstova, no utjecaj čitanja na naš intelektualni razvoj ovisi upravo o vrsti teksta koji čitamo.
Prisjeti se vremena kada si počeo/počela čitati i ispričaj što si najviše volio/voljela tada čitati, koji tekst posebno pamtiš i danas, koliko pažnje posvećuješ čitanju književnih tekstova.
Čitati (ni)je lako
Poslušaj zvučni zapis teksta.
POVIJEST ČITANJA
Postoje knjige koje čitam u naslonjaču, a ima knjiga koje čitam za stolom; postoje knjige koje čitam u podzemnoj željeznici, u tramvaju i u autobusu. Čini mi se da knjige koje čitam u vlaku imaju neka svojstva knjiga koje čitam u naslonjaču, možda zbog toga što se na oba mjesta mogu isključiti iz okoline. (…)
U dobi od trinaest ili četrnaest godina u meni se razvila književna žudnja za Londonom, a priče o Sherlocku Holmesu [šerloku holmsu] čitao sam s apsolutnom sigurnošću da zadimljena soba u Baker Streetu [bejker stritu], sa svojom turskom papučom za duhan i svojim stolom zaprljanim pokvarenim kemikalijama, vjerno sliče nastambi koju ću jednoga dana imati kad i ja budem u Arkadiji. Odbojna stvorenja na koja je Alice [alisa] naišla s druge strane ogledala, razdražljiva, stroga i stalno čangrizava, nagoviještala su mnoge starije osobe u mome mladenačkom dobu. A kada je Robinson Crusoe [robinzon kruzo] počeo graditi svoju kolibu, „šator ispod strane od stijene, okružen čvrstim kolcima i kabelimaˮ, znao sam da on opisuje onu koju ću sam izgraditi jednoga ljeta na plaži u Punti del Este. Književnica Anita Desai, koju je kao dijete u Indiji njezina obitelj nazivala Lese Ratte ili „miš koji čitaˮ, knjiški crv, danas se sjeća kako je, kada je otkrila Orkanske visove, u dobi od devet godina, njezin svijet „starog delhijskog bungalova, njegovih verandi i ožbukanih zidova i lepeza na stropu, njezin vrt stabala papaja i guava, pun kričavih papigica, zrnate prašine koja se lijepila na stranice knjige prije nego što ih je okrenula, potpuno nestao. Moć i magija pera Emily Brontë [emili bronte] učinila je stvarnim, blistavo stvarnim, yorkshireske [jorkširske] vrištine, pustopoljine u oluji, muke njegovih tjeskobnih stanovnika koji su po njima lutali po kiši i susnježici, plačući iz dubina svojih slomljenih srca i slušajući samo odgovor duhova.ˮ Riječi kojima je Emily Brontë opisala mladu djevojku u Engleskoj 1847. godine poslužila je da se obasja mlada djevojka u Indiji 1946. (…)
Čin čitanja uspostavlja prisni, fizički odnos u kojemu sudjeluju sva osjetila: oči što upijaju riječi sa stranice, uši u kojima odjekuju pročitani zvukovi, nos što udiše poznati miris papira, ljepila, tinte, kartona ili kože, dodir što miluje hrapavu ili glatku stranicu, mekani ili tvrdi uvez; čak i okus, ponekad kada čitatelj prinosi prste jeziku (na taj način ubojica truje svoje žrtve u romanu Umberta Eca [umberta eka] Ime ruže). Mnogi čitatelji nisu voljni sve to s nekim podijeliti. Ako knjigu koju žele čitati posjeduje netko drugi, zakoni vlasništva isto su tako jaki kao oni vjernosti u ljubavi. (…)
Čitamo da bismo došli do kraja, radi priče. Čitamo, ne da bismo ga dosegli, već radi samoga čitanja. Čitamo pretražujući, poput pasa tragača, nesvjesni našega okruženja. Čitamo rastreseno, preskačući stranice. Čitamo prezrivo, s divljenjem, zanemarivo, ljutito, strastveno, zavidno, gorljivo. Čitamo u izljevima iznenadnoga užitka, ne znajući što je izazvalo taj užitak. „Kakav je to zaboga osjećaj?ˮ ̶ pita Rebecca West [rebeka vest] nakon što je pročitala Kralja Leara [kralja lira]. „Kakav je to utjecaj najvećih umjetničkih djela na moj život, koji čini da se osjećam tako veselo?ˮ Ne znamo. Čitamo neznalački. Čitamo sporim, dugim pokretima, kao da lebdimo u svemiru, u bestežinskom stanju. Čitamo puni predrasuda, zlobno. Čitamo velikodušno, opravdavajući tekst, popunjavajući praznine, ispravljajući pogreške. A ponekad, kad su nam zvijezde naklonjene, čitamo u jednom dahu, s jezom, kao da je netko „prošetao po našem grobu ˮ, kao da se pamćenje iznenada oslobodilo iz mjesta duboko zakopanoga u nama. Prepoznamo nešto što prije nikada nismo poznavali, ili nešto što smo nejasno osjećali kao treptaj ili sjenu, čiji se sablasni obris diže i vraća u nas prije nego što ga vidimo, ostavljajući nas starijima i mudrijima.
(ulomci iz knjige Povijest čitanja, preveo Živan Filippi)
Koji je tvoj najdraži književni lik? Navedi njegove osobine koje su utjecale na tebe i obrazloži zašto.
Prisjeti se književnih tekstova koje si čitao/čitala, a da je prema njima snimljen film.
Usporedi istoimeno književno djelo i film tako što ćeš u Vennov dijagram upisati sličnosti i različitosti.
Komentiraj uspješnost filmske adaptacije književnoga teksta, objasni koja ti se interpretacija priče više svidjela. Svoja razmišljanja poveži i s tvrdnjama Mete Grosman u tekstu Od čitanja do čitatelja.
Čitati je zabavno - tko je Knjigomir?
Zašto se održava manifestacija Noć knjige? Koje se aktivnosti provode da bi se poticalo čitanje? Tko je Knjigomir?
Više o manifestaciji Noć knjige možeš pronaći na ovoj mrežnoj stranici.
Riješi zadatke u kvizu znanja koji su povezani s tekstovima Povijest čitanja i Od čitanja do čitatelja.
...i još malo o čitanju
Saznaj što o čitanju kaže naš poznati književnik Miro Gavran u svojemu romanu Klara.
Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi sve to shvatio.
Miro Gavran, Klara
Kako nas čitanje knjiga može oplemeniti? Što Gavran ističe kao dobrobit čitanja knjige? Slažeš li se s njegovim tvrdnjama? Obrazloži.
Na ovoj mrežnoj stranici pronaći ćeš informacije o poticanju čitanja u najranijoj djetetovoj dobi. Istraži aktivnosti ove, ali i drugih inicijativa i izvijesti razredni odjel o tome kako se u Republici Hrvatskoj nastoji poticati navika čitanja.