Iako je kruh jedna od najstarijih vrsta pripremane hrane, njegovo pravo podrijetlo još je uvijek nepoznato. Utvrđeno je da je kruh pravljen već oko 12 000 godina pr. Kr., od vode i divljih žitarica (vjerojatno preteča današnje pšenice).

Recept iz grobnice Senet, majke ili žene visokog egipatskog službenika:

„Štapovima smrvite zrna u drvenu posudu. Prosijati kroz sito kako biste uklonili ljuske. Žrvnjem usitnite zrno još sitnije dok ne dobijete hrpu bijeloga brašna. Pomiješajte brašno s dovoljno vode da se oblikuje mekano tijesto. Mijesite tijesto u velikim posudama, bilo ručno ili laganim gaženjem. Otrgnite komade tijesta i oblikujte u krugove. Pecite izravno na vrućem pepelu ili stavite u kalupe i postavite na bakrenu rešetku preko ognjišta. Budite pažljivi prilikom pečenja: jednom kad kruh počne smeđiti, okrenite ga i pecite drugu stranu.”

Egipćani su čak započeli proizvodnju pekarskoga kvasca. U kruh su dodavali sezam, med i voće. U međuvremenu su Egipćani počeli upotrebljavati brašno sjemenki jedne druge biljke iz porodice pšenice. Zaista su bili prvi veliki majstori pekarstva. Pronađeno je mnogo natpisa o vrstama kruha iz Egipta, koji je u nepromijenjenom obliku rađen punih 2500 godina. Kruh im je bio sredstvo razmjene i plaćanja. Zabilježeno je da je hramski svećenik imao godišnju plaću od 900 finih pšeničnih hljebova, 3600 lepinja i 360 vrčeva piva.

Čini se da je jedan od prvih štrajkova povezan s kruhom. Za vrijeme vladavine Ramzesa IX. jedna skupina radnika poslana je na selo da radi na kanalu. Obećana im je plaća, koja se sastojala iz određene količine kruha, maslaca i piva. Radnici su primili maslac i pivo, ali im kruh nisu dali. Prosvjedi radnika bili su uzaludni i na kraju su odlučili štrajkati. Spor oko kruha radnici su na kraju uspješno dobili.

Viškove od svojih žetvi pšenice Egipćani su izvozili u Grčku. Grci su umijeću pravljenja kruha dodali malo „začina”, tj. mijesili su tijesto uz dodatak vina i meda. Naravno, takav je kruh s dodatcima bio hrana bogataša i ponekad žrtva bogovima, a široke narodne mase i dalje su jele lepinje pečene na zagrijanim ciglama. Hipokrat je već onda upozoravao da moramo paziti što jedemo i kako nije svejedno jedemo li bijeli ili crni kruh.

Iz Grčke je kruh dospio i do Rima. Pekli su lepinje posute makom, lovorom, bademima, kruščiće sa sirom, maslinama, a posebno su omiljeni bili oni sa začinskim biljem poput peršina ili vlasca. Rimske vojnike nazivalo se „žderačima kruha” jer su dobivali kilogram kruha dnevno. Na stolovima bogataša pojavljuje se bijeli kruh, a crni cjelozrnati kruh postaje hrana običnih ljudi. Tvrdo pečeni, prosti, ali i dugotrajniji kruh bio je hrana robova, kažnjenika i mornara.

Kad su Rimljani osvojili svoje sjeverne pokrajine, tj. sadašnju Njemačku, bili su iznenađeni jer tamo nije bilo kruha. No, za svoje vojnike oni su ubrzo i tamo organizirali pečenje kruha i tako se ta vrijedna namirnica proširila po cijelome Rimskome Carstvu, tj. Europi.

Rimski pjesnik Juvenal skovao je vrlo poznatu misao koja na latinskome jeziku glasi Panem et circenses. On je politiku u kojoj vladari stječu naklonost naroda organiziranjem besplatnih gladijatorskih igara uz koje se dijeli besplatni kruh nazvao politikom „kruha i igara”.

Komentiraj kako je narod reagirao na takvo ponašanje rimskih careva. Istraži gladijatore u zasebnoj digitalnoj jedinici.

I tako nakon 8000 godina povijesti kruha ili 4000 godina mekog, običnog kruha, treba reći da tek posljednjih 150 godina označava ono što mi danas u punom smislu riječi zovemo mekanim dizanim kruhom u različitim inačicama. Kroz povijest je vrijedilo pravilo: što tamniji kruh, to niži društveni položaj osobe koja ga jede. Nedostatci cijenjenoga bijelog kruha pokazat će se tek u 20. stoljeću pa tako danas crni kruh jedu oni koji vode računa o prehrani.

Miguel Esquirol, pisac i novinar, zainteresiran za kuhinju staroga vijeka predlaže sljedeći recept inspiriran starim egipatskim receptima: Prvo se umiješa spužvasto tijesto od cjelovitoga pšeničnog brašna i emmer brašna, pola šalice tople vode, meda i pola žličice kvasca.