Sredozemno more je zatvoreno more. Kao što i samo ime govori, nalazilo se u središtu tada poznatoga svijeta. Ondašnjim je pomorcima Sredozemlje predstavljalo nepreglednu morsku površinu. Razvojem pomorske trgovine i radi kolonizacije obala kontrola nad plovidbenim pravcima postala vrlo važnom. Rimljani dugo vremena nisu iskazivali brigu za pomorstvo i problem gusara ih nije zabrinjavao.

U najranije doba plovilo se u blizini obale jer je obalni krajolik služio kao orijentir. Bez pomorskih karata, preciznoga poznavanja morskih ruta, hridi ili plićina, to je bio najsigurniji način. Tadašnja jedra nisu omogućavala hvatanje vjetra pa je njihovo korištenje bilo moguće jedino uz povoljan vjetar. Preostalo je samo veslanje, ali ljudska je snaga bila ograničena i višesatno veslanje pod mediteranskim suncem nije bilo izvedivo na dužim plovidbama. Zato se vrlo često isplovljavalo tek u slučaju povoljnoga vjetra. Plovilo se samo danju pa je dan plovidbe s vremenom postao mjerom udaljenosti između gradova na plovidbenome putu. Noćna je plovidba bila vrlo opasna i noću se nije isplovljavalo. Vjetar, valovi i morske struje često bi dovodili do neplanirana kašnjenja pa se često događalo da bi pomorce noć zatekla na moru prije uplovljavanja u spasonosnu luku.

Glavni gusarski posao je pljačka brodova. Pritom su im od najveće vrijednosti bili zarobljenici koje su prodavali kao robove.

Grčki povjesničar Tukidid zapisao je o gusarima: Negdašnji Grci, kao i barbari nastanjeni na rubu kopna ili na otocima, odali su se gusarenju čim su se počele razvijati pomorske veze među zemljama. Na čelu su im bili ljudi koji su, premda osobno ne najsiromašniji, nastojali steći korist za sebe i nahraniti slabe. Naišavši na narod bez bedema, koji su živjeli u gradinama, pljačkali su ih i odatle izvlačili sredstva za opstanak. Ta aktivnost nije bila ništa sramno i čak donosila stanovitu slavu.

Koji su, prema Tukididovu pisanju, razlozi gusarenja?

Gusari su, ohrabreni uspjesima i stalnim povećavanjem njihova broja, počeli napadati gradove i otoke. Osim pljačke i uzimanja zarobljenika počeli su i naplaćivati danak.

Cezar je 75. g. pr. Kr. plovio na otok Rod kako bi tamo kod učitelja Apolonija Molona usavršio vještinu govorništva. Kilikijski gusari presreli su njegov brod i uzeli ga za taoca. To je bio uobičajen postupak – uzeti taoce i za njih tražiti otkupninu. Nakon 38 dana Cezar je otkupljen i oslobođen. No Cezar im je obećao da će ih razapeti. Okupio je brodove, vratio se na otok na kojemu su ga držali i izvršio svoje obećanje. Tad je imao samo 25 godina.

Problem s gusarima tijekom 1. st. pr. Kr. postajao je sve ozbiljniji. Samo kretski gusari imali su oko 1000 brodova i 24 000 mornara. Sve su se više približavali samome gradu Rimu. U luci Ostiji uništili su brodove koji su trebali biti upućeni protiv njih. Zbog pljačke i ugrožavanja dopreme žita iz Sicilije i Egipta, Senat je odlučio gusarima stati na kraj. Zakon kojim je Pompej dobio posebne ovlasti za borbu protiv gusara donesen je 67. g. pr. Kr. Na raspolaganju je imao 500 brodova, 120 000 vojnika i 5000 konjanika. Pompej je Sredozemlje podijelio na 13 zona u kojima je postepeno uništavao gusarska središta i brodove. Poražene gusare je ubijao ili prodavao u roblje. Dio gusara vješto je nagovorio da mu se pridruže u borbi. Do kraja godine riješio je glavninu problema. Uskoro su kilikijski gusari nastavili posao s robovima jer je rimskoj državi bila potrebna radna snaga. Gusari su zapravo počeli raditi za Rimljane.