Uspješnost vojnika u ratovima nije ovisila samo o modernome oružju. Način upotrebe određenoga oružja, odnosno vještina korištenja, važnija je od toga ima li vojnik u nekome trenutku najmoderniju opremu. Uz dobar trening vojska je morala osigurati preživljavanje svojih vojnika pa je u starome i srednjemu vijeku oklop bio iznimno važan. Naravno, nijedan vojnik, bez obzira na opremu, ne može bez hrane i vode.

Oksfordska povijest rimskoga svijeta ovako procjenjuje veličinu rimske vojske u Augustovo doba:

August je osnovao vojni sustav koji se održao do 3. stoljeća. Vojska je bila podijeljena na dva osnovna dijela (uz vrlo sposobnu mornaricu). Na višoj razini bila je vojska koju su činili rimski građani, a sastojala se od trideset legija (oko 165 000 ljudi), svakom legijom zapovijedao je senator, podređen upravniku provincije na čijim granicama je legija bila stacionirana... Nešto brojniji bili su pomoćni odredi, čiji su vojnici od vladavine Klaudija po odsluženju roka dobivali rimsko građansko pravo. Rim se uvijek oslanjao na vojnu pomoć onih koji nisu Rimljani, a njihovo uključivanje u pomoćne odrede bio je jedan od najvažnijih načina…

O čemu nam govori izvor? Kojoj vrsti povijesnoga izvora pripada? Na temelju čega nastaju takvi izvori? Što zaključuješ na temelju ovih brojki? Tko su bili rimski vojnici?

Kako bi se uspješno koristili oružjem, legionari su morali biti u iznimnoj fizičkoj kondiciji. Svaki je legionar nosio oko 36 kilograma opreme (ponekad i do 50 kg). Oružje, oklop, zaliha hrane i vode za 3 – 15 dana, pribor za spremanje jela, razni alati, 2 – 4 kolca za nasip oko logora itd. Oprema se nosila obješena na štapu.

Rimski pisac Renat Flavije Vegecije početkom 5. st. u djelu O vojnoj vještini piše: U svakoj bitki pobjedu obično ne pruža toliko mnoštvo i neobučena borbenost koliko umijeće i uvježbanost. Vidimo, naime, da rimski narod nije pokorio svijet ničim drugim doli uvježbanošću u oružju, znanjem podizanja tabora i vičnošću vojevanja. (...) Oni koji se mlitavo i nevješto bore ili smjesta poginu ili nagnu u bijeg i više se ne usuđuju biti pobjednicima.

O tome što treba vježbati novake, piše:

• novake treba uvježbati vojničkome koraku, trku i skoku
• novaci se moraju uvježbati plivanju
• novake valja poučiti da ne udaraju sječimice, već ubodom
• novake treba naučiti armaturi 
• novake treba uvježbati u bacanju sulica 
• novake treba brižno naučiti da odapinju strijele
• novake treba uvježbati u bacanju kamena iz praćaka
• novacima valja prenijeti vježbu plumbatama 
• novake treba uvježbati da uzjahuju konje
• novake treba vježbati da nose teret
• novak također mora naučiti kako se utvrđuje tabor
• osim tjelesne snage od novaka treba zahtijevati umijeće pisanja i računanja.

Procijeni složenost pripreme rimske vojske. Zašto su vojnici morali usvojiti toliko vještina?

Vegecije piše: Jedna centurija obično je imala jednu kolnu balistu kojoj su bile dodijeljene mazge za vuču i po jedna desetina, tj. jedanaest ljudi, da bi je punili oružjem i odapinjali. Što su one, naime, bile veće, to se oružje dalje i silovitije izbacivalo. One ne samo što brane tabor već se postavljaju i na polje iza bojnoga reda teškoga pješaštva. Pod njihovim udarom ne mogu ostati na mjestu niti neprijateljski oklopljeni konjanici niti pješaci skutati. U jednoj legiji obično ima 55 kolnih balista.

Zatim, na kolima s volovskom zapregom vozi se deset naoružanih onagara, tj. po jedan za svaku kohortu, da bi se tabor mogao braniti strijelama i kamenima, u slučaju ako bi neprijatelj možda došao osvajati nasip.

Legija nosi sa sobom i čamce, izdubljene iz jednoga debla i opremljene vrlo dugom užadi, a katkad i željeznim lancima, da bi, povezavši, kako kažu, monoksile i položivši na njih daske, i pješaštvo i konjica preko njih bez pogibelji prelazili nepremošćene rijeke koje se ne mogu pregaziti.

Legija ima željezne čakije koje zovu vukovi i željezne srpove pričvršćene na vrlo dugačke drške.

Zatim, za kopanje opkopa ima trnokope, motike, štihače, lopate, korita i košare kojima se nosi zemlja. Ima i pijuke, sjekire, bradve i pile kojima se siječe i pili građa i kolci.

Uz to uključuje i majstore koji su opremljeni svakojakim oruđem i koji za osvajanje neprijateljskih gradova izrađuju kornjače, rovke, ovnove, bojne kolibe, kako ih zovu, i pokretne tornjeve.

I da se ne bi, nabrajajući svaku pojedinu spravu, spomenulo previše toga, legija mora sa sobom posvuda nositi sve što se smatra nužnim za bilo koju vrstu rata, tako da tvori naoružan grad gdje se god utaborila.

Birema (dva reda) i trirema (tri reda veslača) bili su glavni vojni brodovi staroga vijeka.

Vegencije piše: Oskudica vrlo često iscrpljuje vojsku više nego borba, a glad je surovija od mača. (...) Na svakom pohodu jedino je i najučinkovitije oružje da ti imaš dosta živeža, a da neprijatelja slomi nestašica. (...) Zimi treba izbjegavati poteškoće s drvima i krmom, a ljeti s pitkom vodom. Stiska sa žitom, vinskim octom, vinom i solju mora se otkloniti uvijek...

Što o prehrani vojnika doznajemo iz izvora?