Predrealizam i realizam

Predrealizam i realizam

Predrealizam u hrvatskoj književnosti (1860. – 1881.) naziva se i Šenoino doba jer je središnja ličnost razdoblja književnik August Šenoa.

Realizam (1881. – 1892.) vremenski se određuje kao razdoblje koje započinje godinom Šenoine smrti (1881.), a završava desetak godina kasnije pojavom novele Antuna Gustava Matoša Moć savjesti (1892.) koja svojim modernističkim obilježjima otvara novo razdoblje književne povijesti (hrvatsku modernu).

S obzirom na to da je razdoblje realizma u većini europskih književnosti u to vrijeme već završilo, u hrvatskoj književnosti govori se o tzv. fenomenu zakašnjelog realizma. Do njega je došlo zbog povijesnih prilika: realizmu je prethodilo razdoblje romantizma u kojemu je došlo do formiranja moderne nacije, a onda su uslijedile nepovoljne političke prilike (Bachov apsolutizam) u kojima gotovo zamire književna djelatnost. Vraćanjem ustavnih sloboda dolazi do oživljavanja i kulturnoga života, a na scenu stupa nova generacija književnika koja će obilježiti sljedeće razdoblje.

Predstavnici i djela

Predrealizam

Razdoblje predrealizma (1860. – 1881.) obilježilo je djelovanje Augusta Šenoe: oko 1860. godine Šenoa se javlja svojim prvim tekstovima, a godina Šenoine smrti (1881.) poklopila se s pojavom novoga naraštaja hrvatskih književnika koji će se afirmirati u razdoblju realizma.

Književno je stvaralaštvo ovoga razdoblja obilježeno podvojenošću između romantičarskoga i realističkoga stila. U razdoblju predrealizma afirmirao se roman kao književna vrsta.
Prijan Lovro

NASLOV: Riječ „prijan“ u naslovu znači prijatelja. Šenoa je svoj glavni lik gradio prema stvarnoj osobi, tj. prema prijatelju iz studentskih dana u Pragu (slovenski jezikoslovac Lovro M.).

TEMA: tragična sudbina nadarenoga seoskog djeteta na putu do intelektualca (nepravedni društveni odnosi) - ovu temu Šenoa uvodi u hrvatsku književnost, a o njoj pišu i književnici u razdoblju realizma.

KOMPOZICIJA: Ovo je tip uokvirene novele: u okviru se uvodi lik pripovjedača (August) i publike kojoj će pripovjedač, potaknut udovičinim primjedbama o hrvatskoj književnosti, ispričati priču o tragičnom životnom putu prijana Lovre.

LIKOVI: pripovjedač August, udovica, prijan Lovro i dr.

Više informacija o djelu pročitajte na poveznici.

Čitanje s razumijevanjem

Pročitajte polazni tekst, a potom odgovorite na pitanja.

August Šenoa, Prijan Lovro

Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvi pojav prijazan. Nešta me odbijalo od njega. Kad nam se jezik ponajbolje razigrao bio, izvadi Lovro sat pa reče vrlo važno: - Kasno je, gospodo! - Dignuv se pogladi kosu pred velikim zrcalom i pruživ mi tri prsta, pokloni se svečano: - Meni je bila osobita čast! Klanjam se! - Odvratih mu poklon na isti način ponešto zabušen, pa stoga valjda opet nespretno. Raziđosmo se, a ja dugo razmišljah u postelji: Kakav je to čovjek, taj Lovro!

Naskoro saznadoh kakav je. Sastajasmo se često kod moga pobratima Bodula. Lovro bavio se knjigom, bavio i ja. Pobratismo se i napokon izjavi mi Lovro: - Našao sam lijep stan za trojicu. Jednoga sam već druga zakapario; dođi i ti; rad sam s tobom zajedno stanovati.

(…)

Zakratko uđosmo u novi stan, i to kod kapelnika opere, te se namjestismo kako smo bolje znali u svom novom šatoru. Treći među nama bijaše Ž., tehnik, valjan i vrijedan sin hrvatske kajkavštine. Nu taj treći svat bijaše obično van kuće: vezala ga vatrena ljubav za neku prašku mladicu.

Realizam

Književnost hrvatskoga realizma (1881. – 1892.) nastavak je književnih procesa započetih u predrealizmu. Realistički se književnici, uglavnom pravaški orijentirani, kritički osvrću na svoju društvenu stvarnost, a novu književnu koncepciju izgrađuju na temelju elemenata naslijeđenih od Augusta Šenoe.

Središnji je časopis ovoga razdoblja Vijenac, čiji je dugogodišnji urednik bio August Šenoa.

Razdoblje realizma obilježila je i prva književna polemika: na jednoj su strani bili zagovornici realizma, a na drugoj naturalizma. Polemiku je izazvalo objavljivanje romana Eugena Kumičića Olga i Lina (1881.) jer je dio književne javnosti taj roman dočekao negativno smatrajući da se njime u hrvatsku književnost uvodi naturalizam. Na te je kritike Kumičić odgovorio člankom O romanu (časopis Hrvatska vila, 1883.), a u njemu je otvoreno zagovarao naturalistički program.
Gospodskom Kastoru

NASLOV: Kastor je u grčkoj mitologiji bio jedan od najvećih grčkih junaka, a Kranjčevićev je Kastor pokoran gospodski psić.

TEMA: alegorijski prikaz društvene stvarnosti, tj. ljudi koji bi sve učinili za vlastitu udobnost.

KOMPOZICIJA: Pjesma je pisana klasičnom (antičkom) strofom.

KONTRAST (temeljni postupak): Kastorovu pristupu svijetu suprotstavljen je život psa na ulici, tj. život onih koji ne pristaju na takvo ponašanje, a svečanom tonu pjesme suprotstavljeni su neki izrazi neprimjereni pjesničkom jeziku.

ALEGORIJA: Prikazujući način na koji živi Kastor, Kranjčević ironično prikazuje čovjekov život od rođenja do starosti ukazujući na gubitak ljudskoga dostojanstva i pokornost vladaru kao način života većine ljudi. Na kraju pjesme, u poanti, ta se alegorija izravno i otkriva.

VRSTA: satirična lirska pjesma
Eli! Eli! Lamâ azâvtani?!

NASLOV: Bože! Bože! Zašto si me ostavio?! To su riječi koje je, prema predaji, izrekao Isus Krist kada je bio razapet na križu.

TEMA: nepravedni društveni odnosi

KOMPOZICIJA: Pjesma je pisana distihom s parnom rimom.

MOTIVI: U prvom je dijelu pjesme dominantan biblijski motiv Golgote, a u drugom dijelu dominiraju povijesni i socijalni motivi: križarski ratovi, francuska revolucija, glad, nepravda, nemoral svećenstva...

OSNOVNA MISAO: Povijest čovječanstva pjesnik vidi pesimistično, a pritom proziva ljude koji bi trebali služiti Bogu (svećenstvo). Kristova žrtva pokazuje se uzaludnom, a patnja naroda poistovjećuje se s Kristovom patnjom.

VRSTA: socijalna lirska pjesma
Mojsije

NASLOV: Mojsije je biblijski lik koji je izabrani narod izveo iz egipatskoga ropstva i uz Božju ga pomoć vodio do Obećane zemlje.

TEMA: tragična sudbinu pjesnika proroka.

KOMPOZICIJA: Pjesma se može podijeliti u dva dijela: prvi je dio dijalog Mojsija i Boga (Jahve), a drugi dio prikazuje put izabranoga naroda u Obećanu zemlju i Mojsijevu smrt.

  • U dijaloškom dijelu suprotstavljene su dvije perspektive: božanska i ljudska. Riječi koje Mojsije upućuje Jahvi otkrivaju njegove ideale, odnosno njegov odnos prema čovjekovoj prirodi, narodu i slobodi, ali Jahvini odgovori nisu u skladu s Mojsijevim stavovima.
  • U drugom dijelu Mojsije unatoč postupcima naroda i dalje vjeruje u čovjeka te moli Jahvu da im pomogne, a Jahve to čini iako zna da je Mojsije osuđen na poraz, ali ga pritom upozorava: I tebi baš što goriš plamenom /Od ideala silnih, vječitih, /Ta sjajna vatra crna bit će smrt, /Mrijeti ti ćeš kada počneš sam / U ideale svoje sumnjati. Međutim, narod je na kraju iznevjerio Mojsija i on umire ne ušavši u Obećanu zemlju.

Čitanje s razumijevanjem

Pročitajte polazni tekst, a potom odgovorite na pitanja.

Silvije Strahimir Kranjčević, Pjesma moje sreće

Blago onom koji ima zlata,
Mnogo zlata, mnogo srebra bijela,
Pa još koji križić oko vrata,
Pa još koji vjenčić oko čela!

Blago onom, koga rese časti,
Pjevaju mu topovi i zvona,
Blago onom, komu je u slasti
Svijet cijeli šumna plesaona!

Blago onom, te u tihoj noći
Samo gali pune želja grudi;
I dok sanja, kad će draga doći,
Već ga draga cjelovima budi!

Blago vama, stoput blago svima!
Šapćem crno nebo gledajući;
Blago vama, među umrlima
Odabrani, slatko pirujući!

Meni nema časti niti krune,
Nema zlata, srebra nema bijela;
Imam grudi uzdisaja pune,
Crne brige sjede ispod čela...

I vlačim se kroz vesele čete
Kao nešto, što za ljude nije;
Misô mi se ko sirotno dijete
Od kutića do kutića vije - -

I korim se: još je jada dosti,
Više, više neg sam suza lio:
Prosjak traži na smetištu kosti,
Što gospodski pas ih ostavio!

I ja rado gladnoj onoj sjeni
Suzu brišem, i srcu je lako;
Blago vama; al kako je meni,
Vama nikad neće biti tako!

Više o Novakovu djelu Posljednji Stipančići saznajte u nastavku.

Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići

Značenje naslova i podnaslova

Radnja romana počinje u sadašnjosti, zimi 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici zatičemo Valpurgu Stipančić, udovicu nekad bogatog patricija Ante Stipančića, kako provodi dane s tuberkuloznom kćeri Lucijom. U beskrajnim satima bijede, hladnoće i gladi, Valpurga priča Luciji o povijesti Stipančića, njihovim slavnim danima, ali i onima drugih bogatih patricijskih obitelji. Radnja se retrospektivno vraća u prošlost.

Detaljno se opisuje svečana i raskošna proslava krštenja Antina i Valpurgina sina Jurja, a potom i odnosi oca Ante prema sinu i kasnije rođenoj kćeri Luciji. Ante je uvijek idealizirao Jurja, u njega je polagao sve svoje nade i ulagao sve svoje bogatstvo, a do Lucije mu nikada nije bilo stalo. Juraj je bio taj kojega je otac učio mađarski jezik, jer znati ga u ono je doba bila stvar prestiža zbog povijesnih okolnosti (austro-ugarske vladavine); on je bio taj kojega je otac posljednjim novcima poslao na studij u Beč i neprestano mu iznova davao novac koji je ovaj, bezosjećajan i nehuman kakav je bio, beštedno i besramno trošio. U isto vrijeme, Luciji je bilo zabranjeno čitati; nikada joj nije pružena mogućnost obrazovanja, a njezin je položaj u obitelji najbolje oslikan činjenicom da čak nije smjela ručati s njima za istim stolom, već u kuhinji s poslugom.

Gdje budeš, moraš biti prvi – ti si Stipančić!

Na političkome polju, Ante je prevrtljiv poput vjetra: neprestano preispituje svoje političke stavove, gledajući uvijek da bude na onoj strani od koje će imati najviše koristi. Na kraju romana on je, osim što se pokazao lošim mužem i ocem, i politička nula, potpuno nevažan i propao. Na kraju svojega života shvaća da je pogriješio, ali to, nažalost, shvaća prekasno.

Otkuda je očekivao slavu – stigla ga je poruga, što je prezirao – dizalo se slavno i slavodobitno u život. (...) S osjećanjem da ona velika sreća života, što ju je tražio daleko, živi skromno i umiljato pod domaćim krovom.

Nakon Antine smrti, potaknute bolešću koja je pak potaknuta obiteljskim i osobnim razlozima, prvenstveno razočaranjem, Juraj, koji nije došao na sprovod, dolazi kući tražeći od majke još novaca za svoje hireve, i prijeteći joj samoubojstvom ako mu ne ispuni želju. Valpruga prodaje sve što je ostalo od imanja, zbog čega završava u trošnoj sobici s početka romana, i daje Jurju, o kojemu iz romana više ništa ne saznajemo.

S Jurjem je toga puta došao i njegov prijatelj Alfred, koji je zaveo Luciju, napravio joj dijete, obećao joj udaju, a potom je ostavio. Lucija počini abortus, ali se nastavlja dopisivati s Alfredom, gajeći nadu da će doći po nju i izbaviti je iz bijede u kojoj živi. Nažalost, pisma koja je dobivala nisu bila od Alfreda, već od Martina Tintora, čovjeka zaljubljenog u Luciju, kojeg je njezina majka Valpurga zamolila da joj u Alfredovo ime piše da ne bi bili nesretna.

Lucija ipak posumnja u autentičnost pisama te sama odnosi pismo za Alfreda na poštu, nakon kojega dobiva odgovor da je on ne voli i da je u braku s drugom. Bio je to konačan udarac za Luciju, nakon kojega ubrzo umire. Radnja se ponovno vraća u sadašnjost: Valpurga ostaje sama, a roman završava njezinom smrću na ulici, usred gužve ljudi među koje je izašla kao prosjakinja.

(…) ostala je Valpurga na svome mjestu mirno ležeći. Napokon je netko odgalio njezinu plahtu i našao je ukočenu; dovršila je od svoje bolesti srca.
Prva fabula: fakcionalna – povijesna

Politika, gospodarstvo i povijest Senja
Druga fabula: fikcionalna – obiteljska, ljubavna

Roman prati i propast (tragediju) likova: Jurja, neuspješnoga studenta, i Lucijinu nesretnu ljubav s Alfredom, naglašenu fizičkom strukturom lika (bolešću) i socijalnim razlozima.

Radnja je smještena u vrijeme hrvatskog narodnoga preporoda, ilirskoga pokreta, pa je vrlo važna politička slika obitelji i utjecaj društvenih okolnosti (propast plemstva i uzdizanje građanstva) na obitelj Stipančić.

U noći u kojoj mi, djeca svoga naroda, kao slijepi bludimo, digoše umne glave visoko luč, o njenom svijetlu mi se opet prepoznajemo i sjećamo se da smo zabludjeli sinovi jedne majke Slavije.

Zdravlje se eto budi sa svih strana i diže da se opre mađarskom jeziku i brani... možda jezik svojih otaca? Ne! Sredovječnu latinštinu! Pa ipak ne zdvajamo. I u tom se otporu očituje život, još nismo mrtvi. A s koliko strana ranjeni. Ima našega naroda pod Turčinom, pod Talijanom i pod Nijemcima.
Dobro je znati!

U romanu se ove dvije fabule neraspletivo isprepliću – nemoguće ih je jasno razdvojiti jer jedna utječe na drugu.

Prvo dijete, sina Jurja, rodila je godine 1806., - iste godine kad je s dozvolom cara Franje, a nastojanjem biskupa Ježića, u Senju svečano otvoreno bogoslovno učilište.

Kompozicija i pripovjedač

ZADACI ZA VJEŽBU

Čitanje s razumijevanjem

Pročitajte polazni tekst, a potom odgovorite na pitanja.

Za njezin uzgoj nije otac ni pitao, nijesu mu dapače bila u volji ni njezina poznanstva s nekim vršnjakinjama iz odličnih obitelji; (...)
Istom kad je Lucija jednom pobolijevala, znao bi doći otac k njezinom krevetu i pogladiti je dapače po licu. Poslije bolesti upitao je Luciju slučajno talijanski je li ozdravila – a ona oborila svoje lijepe oči i pocrvenjela u licu. Ona se stidjela svoga neznanja te je mjesto nje odgovorila Valpurga:
– Ona ne zna talijanski, ta nju sirotu nijesmo još ništa dali učiti.
– Jezike mora znati, bezuvjetno mora naučiti njemački i talijanski, bez toga bila bi nam na sramotu među naobraženim svijetom – rekao je na to Stipančić.
(...)
Za godinu dana čitala je i govorila Lucija okretno u oba jezika, a otac ju je silio neprestano da čita njegove knjige o povijesti i geografiji, nabavio joj zatim knjige o kućanstvu... – Valpurgi je pako najstrože naložio neka pazi da se ne bi Lucija bavila čitanjem romana. – Ženske to ne umiju čitati – reče joj on – kako valja; uvrte si, osobito ovako mlade, koješta u glavu što ne može biti, a često je takav roman nerazboritoj mladosti prvi korak u moralnu propast.
Valpurga je dašto, kao i sve tako i to, odobrila mužu, ali nije imala srca da tu nasladu Luciji uskrati. Lucija naime nije krišom od oca samo čitala već upravo gutala roman za romanom iz bogate zalihe velikoga sanduka na tavanu u koji je otac na stotine romana pobacao.

Posljednji Stipančići