Hrvatska moderna

Hrvatska moderna (1892. – 1914.)

Hrvatsku modernu najavio je Janko Leskovar novelom Misao na vječnost (1891.).

Početkom moderne smatra se 1892. godina jer je tad objavljena novela Moć savjesti Antuna Gustava Matoša, najznačajnijega književnika hrvatske moderne.

Matoševo ime stoji i na kraju hrvatske moderne: 1914. godine Matoš umire, a iste je godine objavljena zbirka pjesama Hrvatska mlada lirika, koja predstavlja sintezu moderne, ali najavljuje i njezin kraj jer u njoj uz nastavljače Matoševe poetike svoje pjesme objavljuju i autori koji će obilježiti sljedeće razdoblje.

Konačan je završetak moderne vidljiv 1916. godine jer tada u književnom stvaralaštvu prevladavaju djela s ekspresionističkim obilježjima.

Moderna se može odrediti i političkim zbivanjima. Politički je početak moderne godina 1895., u kojoj dolazi do progona hrvatskih studenata zbog spaljivanja mađarske zastave na demonstracijama u Zagrebu, a kraj moderne označava početak Prvoga svjetskog rata 1914. godine.

Predstavnici i djela

Posljednje desetljeće 19. stoljeća obilježeno je vladavinom bana Khuen-Héderváryja i  međustranačkim previranjima. Nezadovoljstvo Khuenovom vladavinom došlo je do vrhunca tijekom posjeta kralja Franje Josipa Zagrebu, koji je došao na svečano otvorenje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta. Studenti su tada u znak protesta spalili mađarsku zastavu, zbog čega su bili isključeni sa Sveučilišta u Zagrebu.

Studenti protjerani iz Zagreba odlaze na studij u srednjoeuropske gradove, uglavnom Prag i Beč. Tamo se susreću s novim umjetničkim strujanjima: u Pragu upoznaju ideje Tomaša Masaryka o odnosu književnosti i naroda, a u Beču dolaze u dodir s bečkom secesijom, koja zahtijeva potpunu autonomiju umjetnosti. Tako se formiraju dvije modernističke skupine: praška i bečka. Svaka od njih pokreće vlastiti časopis u kojemu objavljuje programatske i književne tekstove.

Najznačajniji su pjesnici hrvatske moderne Antun Gustav Matoš i Vladimir Vidrić. Njihova je poezija pisana u duhu impresionizma i simbolizma.

U razdoblju moderne dolazi do obnove dijalektalne lirike. Uz Antuna Gustava Matoša (Hrastovački nokturno), glavni su predstavnici Fran Galović (Z mojih bregov), Dragutin Domjanić (Bele rože) i Vladimir Nazor (Seh duš dan).

Hrvatska mlada lirika (1914.)

Uoči Prvoga svjetskog rata objavljena je pjesnička zbirka Hrvatska mlada lirika. U njoj se javljaju pjesnici mlađe generacije. Sastavio ju je Ljubo Wiesner, a u predgovoru zbirci naveo je i pjesničke uzore (Antuna Gustava Matoša i Vladimira Vidrića) zalažući se pritom za lirski pejzaž kao temu i kult forme. Svoje su pjesme, između ostalih, u zbirci objavili i Fran Galović, Ivo Andrić, Tin Ujević. Ta je pjesnička zbirka ujedno i sinteza hrvatske moderne, ali i njezin kraj. Uskoro se javljaju pjesnici koji će razoriti modernistički pojam ljepote uvođenjem ekspresionističkih elemenata.

Više o Matoševim novelama pročitajte na poveznici.

Čitanje s razumijevanjem

Pročitajte polazni tekst, a potom odgovorite na pitanja.

Vladimir Nazor, Hrvatski jezik

U tebi sam vijek svoj proživio,
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.
Na vrhu gore i na kraju gata,
U kolibici, u kući od zlata
Svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome
Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće
Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,
Da u tebi dišem i da živim s tobom,
I onda, kad me više biti neće.

Pripovjedna djela hrvatske moderne

Novela Janka Leskovara Misao na vječnost (1891.) najavila je razdoblje hrvatske moderne: u njoj je odstupio od realističke poetike uvođenjem nove tematike (svijest pasivnoga lika sklona autoanalizi) i moderne strukture koja uključuje asocijativnost i fragmentarnost proznoga teksta.

Novela Antuna Gustava Matoša Moć savjesti (1892.) označila je početak hrvatske moderne. Svoje je novele Matoš objavio u trima zbirkama: Iverje, Novo iverje i Umorne priče. Tematski i stilski novele se mogu podijeliti u dva kruga: u prvome su krugu impresionističke novele s domaćom zagorsko-zagrebačkom tematikom i u njima prevladava domoljubni motivi (Kip domovine vu početku leta 188*), a u drugome su krugu simbolističke novele s bizarnom tematikom, a u njima u prevladavaju teme ljubavi i smrti (Cvijet sa raskršća, Camao).

Dinko Šimunović (1873. - 1933.) u svojim novelama nastavlja realističku tematiku (svijet Dalmatinske zagore), ali je obrađuje na modernistički način. U središtu je njegovih novela unutarnji svijet likova, a sve ostalo predstavlja samo vanjski okvir. Obilježje je Šimunovićeve proze i impresionistički pejzaž, odnosno postupak u kojemu se psihološko stanje lika predstavlja slikom pejzaža. Najznačajnije su Šimunovićeve novele Mrkodol, Muljika, Duga i Alkar.

Milutin Cihlar Nehajev (1880. - 1931.) autor je romana Bijeg, koji se smatra najboljim romanom hrvatske moderne. Bijeg je roman lika, a bavi se sukobom pasivnoga pojedinca (intelektualca) i svijeta (malograđanska sredina) u kojemu takav pojedinac završava tragično.

Slavonski književnik Ivan Kozarac (1885. - 1910.) u romanu Đuka Begović također se bavi sukobom pojedinca i sredine, ali na drugi način. Stavljajući u središte romana lik Đuke Begovića i slikajući sredinu u kojoj se kreće (slavonsko selo), autor daje psihološki produbljenu sliku slavonskoga mentaliteta, koristeći se pritom modernističkim postupcima (npr. impresionistički pejzaž).

Čitanje s razumijevanjem

Pročitajte polazni tekst, a potom odgovorite na pitanja.

Antun Gustav Matoš, Kip domovine leta 188*


Kada se ušeprtljiše Zagrepčani radi onijeh grbova na zgradi državne financije, zovne usplahirena vlast u pomoć vojsku.
(…)
‒ Soldati ideju, bežimo!
‒ Nedem, makar fratri padali!
‒ Ali, Pepica, draga, lublena Pepica…
‒ Nedem, Joškec, nedem! Kaj mi moreju ovi grintavci? Ja nis’ niš kriva!
(…)
Poslije nekoliko sati jedva nađe poštovani Pogačić svoju ženu.
(…)
Nebavac Pogačić zapuca zdvojno prstima, udari se tronoškom po čelu, stane Pepicu podizati na noge i pipati joj srce. No Pepičino je junačko srce stalo da se malo odmori. I zlosrećnik otrči u najbližu rakijašnicu i baci u kljun čitav polić rakije.
(…)
I nju i njega zakopaše krišom – krišom, dragi čitaoče, krišom…

Dramska djela hrvatske moderne

Najznačajniji je dramski autor Ivo Vojnović (1857. - 1929.), Dubrovčanin koji u svojem najpoznatijem djelu Dubrovačka trilogija tematizira propadanje dubrovačke vlastele.

Tri dijela Vojnovićeve trilogije obuhvaćaju raspon od gotovo stotinu godina: od ulaska Napoleonove vojske u Dubrovnik 1806. godine (Allons enfants! – prvi dio trilogije), preko materijalnoga siromaštva (Suton – drugi dio) do moralnoga propadanja početkom 20. stoljeća (Na taraci – treći dio trilogije). Vojnovićev je stil simbolistički, a u drame su prožete lirskim elementima.