Rađanje opere

Upoznaj i izvedi mit o Orfeju.

S kolegama u razredu uprizori sažetak mita o Orfeju, odnosno ulomak iz 10. poglavlja Ovidijevih Metamorfoza u kojima je opjevan isti mit (prilozi se nalaze u na slajdovima u nastavku).

Improviziraj melodiju za kratki ulomak iz primjera po želji. Što je lakše uglazbiti i pjevati, prozni tekst ili poeziju? Zašto?

Što se postiže uglazbljivanjem teksta? Odaberi pjesmu ili ulomak iz kratke priče po izboru (iz narodne predaje, umjetničke ili popularne literature) te, zajedno s prijateljima u razredu, uglazbi pjesmu ili odlomak priče i uprizori.

Sažetak mita o Orfeju i Euridici

Pripovjedač: Orfej, sin muze Kaliope, je jako volio glazbu. Bog Apolon darovao mu je liru, a muze su ga naučile svirati tako dobro da su čak i vode u potocima prestajale šumjeti da bi ga slušale. Orfej je volio djevojku imenom Euridika. Sudbina je, međutim, bila protiv njihove ljubavi. Jednoga je dana Euridika nagazila na zmiju skrivenu u travi te umrla od njezina ugriza.

Orfej, shrvan od bola, odluči sići u podzemni svijet i vratiti zaručnicu iz kraljevstva mrtvih. Nagovori Harona, skelara na rijeci Stig, da ga preveze na drugu stranu podzemne rijeke, kako bi pokušao udobrovoljiti Hada, boga podzemnog svijeta, i njegovu ženu Perzefonu da vrate Euridiku. Dvoje vladara bijahu ganuti očajem lijepoga mladića i njegovom milozvučnom svirkom, pa obećaše vratiti mu Euridiku među žive.

No, pazi!, upozoriše ga Had i Perzefona: Ne smiješ je nijednom pogledati na tom putu, sve dok ne stignete na sunčevo svjetlo!

Orfej uze Euridiku za ruku i sretan krene natrag prema svjetlu. Međutim, dok je koračao, zaokupi ga sumnja da ga ne slijedi njegova zaručnica, već samo sjena. Zaboravi na obećanje, okrene se da je pogleda... Ali gle, čim njegov pogled pade na djevojčino lice, Euridika poče iščezavati!

Ne!, povika očajni Orfej: Ostani! Nemoj pobjeći!

Prekasno! Euridike više nije bilo. Zauvijek je vraćena u kraljevstvo mrtvih.

Ulomak iz 10. pjevanja Ovidijevih Metamorfoza (Euridika umire od ugriza zmije i neutješni Orfej odlazi u podzemlje po Euridiku):

Pošto se Rodopski pjevač za njome naplako bio

Prema nebesima, onda i sjenke pokuša dirnut

Te se usudi Stiksu  kroz vrata Tenarska sići.

Između lakoga mnoštva od utvara sahranjeníkâ

Do Persèfonê on se provuče i do vladara

Kraljevstva neveselog pa za pjesmu žice ugodiv

Prozbori besjedu njima: "O bozi podzemnog sv'jeta,

Što u nj padamo svi, koliko nas smrtnih se rodi,

Ako je slobodno r'ječma prevarljivim ne okolišit

I pravu istinu reći: ne dođoh amo, da Tartar

Tamni vidim i svežem Medúsinôj nakazi onoj

Zmijama dlakavi trostruki vrat; - što ovamo dođoh,

Uzrok moja je žena, u koju je izlila otrov

Ljutica pogažena i mlade joj godine uze.

Htjedoh pregorjeti to i pokušah (tajiti ne ću),

Amor ne dade bog u svijetu poznati gornjem,

Je li i ovdje, sumnjam; - al' slutim, bit će i ovdje;

Pa ako izmišljen glas o negdašnjoj otmici nije,

I vas je združio Amor. Strahovitog tako vam ovog

Mjesta i Haosa grdnog i pustoši golemog carstva

Naprasno poginulu Eurìdiku opet oživ'te!

Vama pripada sve, i nakon boravka kratkog

Ljudi se žure prije il' poslije u isti u dom;

Ovamo težimo svi, i ovdje je zadnji nam stanak.

Vaše kraljevstvo dov'jek nad ljudskim nad rodom traje.

Pa pošto određene i ona godine svrši,

Pod vlast potpast će vašu. Za vr'jeme je darujte samo.

Akoli milosti tê sudbina mi ne da, odlučih,

Da se ne vratim više; vesel'te se smrti obóga".

Dok on zboraše tako i uz r'ječi diraše žice,

Tada su prviput, kažu, Erinije ganute bile,

Te im se suzama lica omočiše. Kraljica ni kralj

Podzemni molitelju ne mogoše odbiti molbu,

Pa Eurìdiku zovnu. Med skorašnjim sjenkama ona

Bješe, i korakom sporim (zbog zadate rane) dođe

Rodopac Orfej i nju i naputak dobije sada,

Da se očima natrag ne obazre, dok iz Avèrnskôg

Dola ne iziđe van, - il' jalov dar će mu ostat.

Njih dvoje pođu stazom u onoj mukloj tišini

Izvitom, strmenom, tamnom, obučenom u sjen i u mrak.

Od kraja gornje zemlje već ne bjehu oni daleko,

Kad se poboji Orfej, da žena mu ne klone, te se

Ogleda vidjet je željan i ljubeć, - i odmah je nesta.

Pruža ruke i težeć, da primi i primljen da bude,

Samo je jadnik uzduh, što izmiče, uhvatit mogo.

Ona drugiput mrući na njega se tužila nije,

Jer bi se mogla samo na ljubav njegovu tužit.

Zadnje mu reče "Zdravo!", al' jedva ušima Orfej

Čuje, zatijem pade Eurìdika, otkle je došla.

Orfej se prepade tako, kad drugiput umre mu žena,

Kao čovjek, što vidje u strahu trovratu psinu

S lancem na srednjem vratu, - tek onda čovjeka strava

Ostavi, kada i život, kad t'jelo mu obuzme kamen...