Ljubav

Pročitaj kratki sadržaj opera Ljubavni napitak Gaetana Donizettija te Tristan i Izolda Richarda Wagnera.

U kojem se kontekstu javlja motiv ljubavnog napitka u pojedinoj operi? Koja je sadržajna poveznica među operama? 

Gaetano Donizetti: Ljubavni napitak

Sadržaj:

1. čin: Naivni siromašni seoski momak Nemorino iz prikrajka se divi lijepoj i bogatoj seoskoj posjednici Adini koja čita seljanima roman o Tristanu i Izoldi. Adina se pritom smije tobožnjem učinku ljubavnog napitka. Adina odbija nespretno Nemorino udvaranje. U početku odbija i udvaranje narednika Belcorea, koji dolazi u selo. Seljaci zadirkuju Nemorina i dovode ga do očaja. U selo dolazi nadriliječnik Dulcamara i nudi mještanima napitke koji liječe sve tjelesne i duševne boli. Nemorino se sjeti priče o Izoldi, žrtvuje posljednji dukat i kupuje od njega bočicu tobožnjeg ljubavnog napitka. Dulcamara ga uvjerava da će u roku od dvadeset četiri sata osvojiti Adinu. Ali u bočici nije ljubavni napitak već jeftino vino, koje je Nemorinu dalo dodatno samopouzdanje te on mijenja svoj nastup prema Adini, čineći se gotovo ravnodušnim. Adina se iz osvete odluči udati za Belcorea.

2. čin: Na Adininu posjedu sprema se vjenčanje Adine i Belcorea. Adina ipak oklijeva s potpisivanjem bračnog ugovora. Nemorino očekuje ishod ljubavnog napitka i od Dulcamare kupuje i drugu bočicu. Nema više novca i pristaje biti unovačen u Belcoreovu vojsku, ne bi li ga dobio. Stiže glas da je umro bogati Nemorinov stric i da sve bogatstvo ostavlja Nemorinu. On sam to ne zna, ali znaju seoske djevojke koje se trude da mu se svide. Nemorino sve to pripisuje djelovanju napitka. Adina se ne može pomiriti s takvom situacijom i u njezinim se očima pojavljuje skrovita suza o kojoj Nemorino pjeva u romanci Una furtiva lagrima (Jedna skrivena suza). Svjesna da se sada ona mora izboriti za ljubav, jer je u međuvremenu shvatila da voli Nemorina, Adina od narednika otkupljuje Nemorinov vojni ugovor. Na kraju svi pjevaju slaveći ljubav Adine i Nemorina.

Richard Wagner: Tristan i Izolda

Preludij  sadrži leitmotive čežnje, žudnje i ljubavnog napitka. Slijede tri čina, koji prate nesretnu sudbinu mladog princa Tristana i princeze Izolde.

Kratki sadržaj: Irsku princezu Izoldu vode u Kornval na Tristanovom brodu kako bi se udala za njegovog ujaka, kralja Markea. Izolda je bijesna jer u Tristanu prepoznaje viteza, koji je u dvoboju ubio njenog zaručnika Morolta od Irske. Tom prilikom Tristan je zadobio ranu koja nikako nije zacjeljivala, sve dok ga sama Izolda, ponesena samilošću, nije izliječila. 

Traži od svoje pratiteljice da pripremi otrov za oboje, ali Brangäna donosi ljubavni napitak. Pošto ga ispiju, Tristan i Izolda se zaljubljuju jedno u drugo.

Izolda postaje Markeovom ženom. Kasnije, tijekom tajnog sastanka, Tristana i Izoldu izdaje Tristanov prijatelj Melot, a kraljević biva teško ranjen u borbi. Jedino što Tristan sada priželjkuje je smrt, što se i ostvaruje. Kulminaciju djela predstavlja finale Ljubavna smrt, u kojem se Izolda oprašta od života pjevajući o uzvišenoj ljubavi.

PROLOG 

Kor

Dvije obitelji iz Verone slavne gdje se radnja zbiva,

dične obadvije, ponovno se glože zbog omraze davne,

te građanska ruka krv građansku lije.

Iz slabina kobnih tih dušmana dvaju

ljubavni se par pod hudom zvijezdom rađa;

njihov zlosretan i dirljiv pad na kraju nosi smrt

i pokop roditeljskih svađa. Te ljubavi strašan tijek u znaku smrti,

dok sveudilj srdžba roditeljska traje

koju samo zator djece može strti,

dva se sata sad na pozornici daje.

Ako našu priču poslušate s marom,

mi ćemo što manjka nadoknadit žarom.

Opis situacije i prijevod scene: Verona je poprište zavade dviju plemenitih obitelji, Montecchija i Capuletija. Odgovarajući na stalne sukobe između članova tih obitelji, veronski knez izdaje naredbu da će svakoga sudionika dvoboja kazniti smrću. Mladi Romeo iz kuće Montecchi zaljubljen je u Rosalinu, nećakinju staroga Capuletija. Da bi proveo neko vrijeme s njom, Romeo i njegovi prijatelji dolaze prerušeni na ples pod maskama u Capuletijevu kuću. Tu Romeo prvi put ugleda Juliju, Capuletijevu kćer...

... Tebaldo

To bi po glasu morao biti neki Montecchi. Mač mi donesi, momče! 

Što, zar se hulja usuđuje ovamo doći, zaklonjen nakaradnim licem, da se cereka i ruga našoj svečanosti?

Tako mi plemena i časti roda svega, držim da nije neki grijeh ubiti njega.

Capuleti

Što je, rođače, zašto ste se tako razgoropadili?

Tebaldo

Striče, ono je Montecchi, naš neprijatelj.

Ovamo je za inat došao nitkov prosti da se večeras ruga našoj svečanosti.

Capuleti

Je li to mladi Romeo?

Tebaldo

On je, onaj nitkov Romeo.

Capuleti

Obuzdajte se, plemeniti rođače, pustite ga na miru, ponaša se kao uzorit gospodin;

i, istinu govoreći, Verona se njime diči da je pun vrlina i dobro odgojen mladić.

Ne bih mu htio za sva bogatstva ovoga grada ovdje u mojoj kući nanijeti uvredu.

Zato budite strpljivi, na nj se ne obazirite.

To je moja volja, pa ako je poštujete, pokažite vedro lice i okanite se mrgođenja,

takav izgled loše pristaje uz gozbu.

Tebaldo

Priliči kad je takav nitkov među gostima.

Ne ću ga podnijeti.

Capuleti

Podnijet ćete ga. Što, čestiti momčiću?

Kažem da hoćete! Nosite se, jesam li ja gospodar ovdje ili vi?

Nosite se. Vi ga ne ćete podnijeti!

Bog mi se duši smilovao, vi ćete stvarati pometnju među gostima,

vi ćete se raspojasati, vi ćete biti muškarac!

Tebaldo

Pa, striče, ovo je sramota.

Capuleti

Nosite se, nosite se. Vi ste bezobrazni dječak.

Je li doista tako? Ta bi vam šala mogla naškoditi.

Znam što radim. Morate mi se protiviti.

Bogme, vrijeme je — Svaka čast, mili moji!

Više svjetla! — Sramite se, ja ću vas smiriti. — No, veselo, mili moji!

Tebaldo

Kad se strpljenje na silu s tvrdoglavom srdžbom spaja

moje se tijelo trese od njihova oprječna odnošaja.

Ja ću se povući; ali me ovo upadanje muči,

jer sad se čini slatko, a postat će gorče od žuči. (Izlazi.)

Romeo

Ako li oskvrnu kretnja nevrijedne ruke moje

ovu svetinju svetu, taj grijeh će malen biti;

moje usne, dvije plahe hodočasnice, spremne stoje:

one će poljupcem nježnim taj grubi dodir izgladiti...

1. čin: Kraljevska palača u Memfisu. Aidu, iako je i sama kraljevskog podrijetla, nalazimo kao robinju egipatske princeze Amneris. Sudbonosna ljubav Aide i mladog egipatskog vojskovođe Radamesa, u sukobu s njegovim dužnostima i domoljubljem, osnovni je pokretač dramske radnje. Radames iščekuje tko će biti odabran kao vođa Egipćana u ratu protiv Etiopljana i pjeva o svojoj ljubavi prema Aidi u jednoj od najslavnijih tenorskih arija - Celeste Aida (Nebeska Aido). U Amneris se budi sumnja da njezinu robinju i Radamesa veže ljubav. Skuplja se narod, glasnik izvješćuje da su Etiopljani počeli rat. Kralj objavljuje da je božica Izida odabrala Radamesa za vojskovođu.
2. čin: Događa se u odaji egipatske kraljevske kćeri Amneris, okružene robinjama koje je spremaju za doček pobjedničke egipatske vojske s etiopske bojišnice. Naslućujući već otprije što se događa između Aide i Radamesa, Amneris, i sama zaljubljena u mladog vojskovođu, navodi Aidu da to prizna. Izvana se čuju fanfare: stižu pobjednici sa zarobljenim Etiopljanima. Kralj, na vratima Tebe, s cijelim dvorom i narodom dočekuje u slavlju i veselju pobjednika Radamesa i spreman je ispuniti mu svaku želju. Aida među zarobljenicima prepoznaje oca, Amonasra. Ne odajući se da je etiopski kralj, Amonasro moli egipatskog kralja da zarobljenim ratnicima vrati slobodu. A to isto traži i Radames. Kralj pristaje, objavljuje vjenčanje Radamesa s Amneris i, poslušavši Ramfisov savjet, određuje da Amonasro i Aida ostanu u Egiptu kao taoci.
3. čin: Događa se na obali Nila. U blizini je hram božice Izide iz kojega dopire mistična pjesma svećenica. Amneris uz Ramfisovu pratnju ulazi u hram da se pomoli u predvečerje svadbe. Uskoro dolazi Aida. Očajna je zbog svojega bezizglednog položaja. Radames će se morati vjenčati s Amneris, a ona, Aida, ostat će vječna zarobljenica egipatskih faraona. Očekuje Radamesa, no umjesto njega nailazi njezin otac Amonasro, koji je nagovara da pod prijetnjom prokletstva od Radamesa iznudi odgovor kojim će putem krenuti egipatska vojska na novi ratni pohod na Etiopljane. Dolazi Radames i zanesen ljubavlju, pristaje pobjeći s Aidom. Ne sluteći zamku, odaje kojim će putem krenuti. To je čuo skriveni Amonasro pa likuje. Ali sve su to čuli i Ramfis i Amneris koji su upravo izašli iz hrama. Radames se predaje straži kako bi omogućio bijeg Aidi i Amonasru.
4. čin: U dvorani kraljevske palače. Sprema se suđenje Radamesu. Amneris ga uzalud pokušava nagovoriti da se odrekne Aide, a ona, Amneris, poduzet će sve da ga spasi osude svećenika. Radames ne pristaje i radije će umrijeti kao osramoćen čovjek. Bez Aidine ljubavi život mu nema smisla. Stražari vode Radamesa u podzemnu sudnicu i optužuju ga. On se ne brani i ne pokušava se opravdati. Svećenici osuđuju Radamesa zbog veleizdaje na strašnu smrt: bit će živ zakopan u kripti hrama. Amneris je zdvojna i proklinje te bezbožne sluge smrti. Radames se priprema za skoru smrt. Poput prikaze pojavljuje se Aida koja se uvukla u kriptu prije nego što su Radamesa uveli u nju. Sjedinjeni u konačnom zagrljaju, u krilu smrti, Aida i Radames oproštaju se od svijeta. Nad njima se moli Amneris.

Godina 1869. ima posebno značenje za Egipat, osobito Kairo. Otvoren je Sueski kanal, kao i nova kairska opera. Vicekralj Egipta za Osmansko Carstvo bio je Ismail Paša, obožavatelj svih europskih stvari. Iako je već ranije odbio ponudu za skladanje uvodne himne za otvaranje kanala, Verdi pristaje na skladanje opere za otvorenje operne kuće. Opera je praizvedena 1871. godine.

Prijevod arije Celeste Aida: 

Kad bi se samo moj san mogao ostvariti!

Poveo bih vojsku hrabrih ljudi sa mnom kao njihovom vođom

I ostvario pobjedu i pljesak svih u Memphisu!

I tebi se vratiti, moja slatka Aido, okrunjen lovorima,

Da ti kažem: za tebe sam se borio, za tebe sam pobijedio!

Nebeska Aido, božanskog lika,

Mistična kruno svjetla i cvijeća,

Ti si kraljica mojih misli,

Ti si sjaj mojega života.

Želim ti vratiti tvoje lijepo nebo,

Slatke povjetarce tvoje rodne zemlje,

Da bi stavila kraljevski vijenac u kosu,

Da ti podignem prijestolje uz sunce.

Vrati se kao pobjednik!...

Pa zar mi usne izrekoše tako bezbožnu riječ!

Zar da pobijedi mojega oca... onoga tko se oružja laća zbog mene... da mi opet dade domovinu, kraljevsku čast!

I svijetlo ime što ga tu moram tajiti.

Zar da pobijedi moju braću... te da ga vidim, okaljana ljubljenom krvlju, gdje likuje sred klicanja egipatskih kohorta!

... a za kolima bi kralj... moj otac... hodao u okovima!

Bezumnu riječ, o bogovi, raspršite!

Na grudi ocu kćer vratite: zgromite čete naših tlačitelja!

Nesretnica! Što rekoh?

... A moja ljubav?

Zar ja dakle mogu zaboraviti tu žarku ljubav što me je, kao ropkinju, ovdje grijala poput sunčeve zrake?

Zar ću smrt poželjeti Radamesu...

njemu, kojega toliko ljubim!

prijevod arije O patria mia:

O moja domovino, više te nikad neću vidjeti!

Ne više! nikad se više ne vidimo!

O nebo plavi i blagi lahore iz moga sela!

Tamo gdje je mirno jutro blistalo

O zelenim brdima i mirisnim obalama

O domovino, više te nikad neću vidjeti!

Ne više! ne, ne, nikad više, nikad više!

Oh skrovite doline i blagoslovljeno utočište

Što mi je moja ljubav obećala

Sad kad je san o ljubavi nestao

O domovino, neću te više vidjeti.

O moja domovino, više te nikad neću vidjeti!

1. čin Pariška kurtizana Violetta Valery prima goste na svojoj zabavi kada joj predstavljaju mladog seoskog plemića Alfreda Germonta koji je njezin obožavatelj. Violettin ljubavnik, barun Douphol odbija održati zdravicu, pa Violetta poziva Alfreda da to učini. Alfredo povede cijelu družinu u pjevanju napitnice (Brindisi: Libiamo ne' lieti calici – Popijmo iz vrča sreće). Uzvanici odlaze u prostoriju gdje je servirana večera, a Violetta zaostaje jer joj je pozlilo. Alfredo se vraća i kori je što ne pazi na svoje zdravlje. Izjavljuje joj ljubav, govoreći joj da je obožava već godinu dana, ali kako takva očitovanja za nju nisu ništa novo, ona ga shvaća olako i nudi mu samo prijateljstvo. Ona se poigrava, pozivajući ga da je posjeti kad kamelija koju mu je dala uvene. Zabava završi i Violetta ostaje sama, razmišlja o svojem životu i shvaća kako nikad nije voljela niti bila zaista voljena. Pita se nije li Alfredo onaj pravi. Uto čuje Alfreda kako joj napolju pjeva serenadu i ponovno pomišlja na ljubav.
2. čin Tri mjeseca kasnije, Violetta i Alfredo žive zajedno na seoskom imanju izvan Pariza. Zaljubljeni su i sretni. Violetta je ostavila život kurtizane iza sebe. Alfredo doznaje od služavke da je Violetta morala prodati svoje kočije i konje jer joj je ponestalo novaca za njihov život na selu. Posramljen što živi na njezin račun, Alfredo smjesta odlazi za Pariz, kako bi riješio stvar. Violetta, zbunjena njegovim naglim odlaskom, čita pismo svoje pariške prijateljice Flore, koja ju poziva na svoju zabavu. Uto dolazi Giorgio Germont, Alfredov otac. Optužuje Violettu da će uništiti njegovog sina i ugled njihove obitelji. Violetta mu pokazuje da ona izdržava Alfreda i sebe, ali je stari Germont cinično podsjeća kako je zaradila svoj novac. Germont apelira na njenu savjest, govori joj da ne može udati kćer zbog Violettine reputacije. Violetta ga odbija, objašnjavajući mu da iskreno voli Alfreda, da je prvi puta sretna u životu. Naposljetku, iz ljubavi za Alfreda, Violetta se pristaje žrtvovati i moli ga da kćeri kaže za njenu žrtvu. U suzama piše oproštajno pismo, kad se Alfredo vraća. Ona ga moli da je ne prestane voljeti i bježi za Pariz. Alfredo otkrije Florino pismo i, misleći da ga je Violetta ostavila jer se želi vratiti svom starom životu, priseže na osvetu i gnjevno kreće za Pariz. Alfredo je na Florinoj zabavi i dobiva na kartama, kad Violetta stiže s barunom Doupholom. Alfredo na kartama osvaja Doupholov novac što ovoga razbjesni. Violetta poziva Alfreda na stranu. On se nada da će se pomiriti, ali Violetta traži da se povuče. Ona strahuje da će ga barun izazvati na dvoboj, ali to ne može reći Alfredu koji eksplodira od ljubomore. On poziva sve goste, pred svima vrijeđa Violettu i baca svoj osvojeni novac na nju. Alfredov otac je također stigao. I on se pridružuje prekoravanju svog sina. Cijela družba pjeva. Otac odvodi Alfreda.
3. čin: Violetta leži u skromnoj sobici. Smrtno je bolesna. Dr. Grenvil govori Annini da se Violettina sušica pogoršala. Violetta u postelji čita pismo starog Germonta koji je informira da je Alfredo ranio baruna Douphola u dvoboju i napustio zemlju, ali da će se vratiti i posjetiti je. Violetta zna da će biti prekasno. Ulazi Annina i objavljuje da je stigao Alfredo. Grle se, Alfredo joj govori da će je odvesti iz Pariza nekamo gdje će ozdraviti, pa će zajedno početi novi život. Uzbuđena, Violetta mu obećava da će se oporaviti, ali zna da je prekasno i pada mrtva.

Kratki sadržaj opere:

1. čin: Priča prati život mlade, lijepe i pomalo divlje djevojke Carmen koja radi u tvornici duhana u Sevilli, gdje ju uočava mladi narednik po imenu Don José. Carmen pjeva poznatu Habaneru, zavodeći ga. Iako je zaručen za drugu, zaveden je pojavom senzualne Carmen kojoj pomaže pobjeći iz zatvora, nakon što ju je morao po dužnosti pritvoriti jer je ozlijedila jednu radnicu u tuči ispred tvornice duhana.

2. čin: U nastavku opere Carmen napušta Don Joséa zbog toreadora Escamilla u kojega se zaljubljuje.

Ključni trenutak odvija se pred arenom za borbu s bikovima dok mase slave Escamillovu pobjedu, a ogorčeni Don José ubija Carmen koja mu ne uzvraća ljubav. Kulminaciju potiču uzavrela krv, ljubomora, želja za posjedovanjem i osvetom kao naknadom za izgubljenu ljubav.

prijevod:

Ljubav je buntovna ptica

Koju ništa ne može pripitomiti

Zaista je uzalud dozivati je

Ako nas ona treba odbiti

Ništa tu ne pomaže, prijetnje ili molitve

On govori, dok ona na to šuti:

Netko drugi mi se više sviđa

Taj drugi ništa ne kaže, ali mi se sviđa

Ljubav! Ljubav! Ljubav! Ljubav!

Ljubav je cigansko dijete

Ono nikad, nikad nije poznavalo zakon

Ako me ne voliš, ja volim tebe

Ako te ja volim, čuvaj se!

Ako me ne voliš Ako me ne voliš, ja volim tebe! Ali ako te ja volim Ako te volim, čuvaj se!

Ptica za koju vjeruješ da si je zaskočio

Raširi krila i odleti...

Ljubav je daleko, možeš je čekati

Kad je ne čekaš više, ona je tu!

Posvuda oko tebe, brzo, brzo

Ona dođe, zatim ode, poslije se ponovno vrati...

Vjeruješ da je držiš, ona te izbjegava

Vjeruješ da je izbjegavaš, ona te drži Ljubav!

Ljubav! Ljubav! Ljubav! 

Georges Bizet: početak 2. čina opere Carmen

U kratkim govornim prizorima prikazani su Carmen, pukovnik Zuniga, radnici, vojnici i ostali gosti krčme kod Lillasa Pastie. U grad je došao i poznati toreador Escamillo, narod ga prati. Escamillo ulazi u krčmu i započinje pjevati svoju ariju. Taj trenutak utjecat će i na sudbinu Carmen.

1. Usporedi karakter slušanih ulomaka. Razlikuju li se ili su slični? 
2. U naslovnim arijama (prve arije protagonista u operi) se predstavljaju glavni likovi. Izdvoji nekoliko karakternih osobina koje si prepoznao u tekstu pojedine arije.
3. O čemu pjeva toreador? Možeš li to zaključiti iz gestikulacije, stava? Raspravi s prijateljima u razredu. Provjeri i u prijevodu teksta u nastavku.

prijevod:

Uzvraćam vam zdravicom 

Draga, gospodo, zajedno s vojnicima

Da, toreros, može razumjeti;

Da je borba užitak!

Arena je puna, to je blagdan!

Arena je puna, od vrha do dna;

Gledatelji gube razum.

Klicanje, uzvici prolamaju se do usijanja!

Slavi se hrabrost!

To je slavlje ljudi s srcem!

Idemo! Idemo! Ah! Toreadore, čuvaj se!

A san je daleko, da, san u borbi,

Da te crno oko promatra,

I da te čeka ljubav, toreadore, ljubav te čeka!

Odjednom, tišina ... Ah, što se događa?

Uzvici se prolamaju! To je trenutak! 

Bik se baci... Udarac zadaje pikador,

Bravo! Mnoštvo kliče!

Bik ide, dolazi... On dolazi i ponovno pogađa!

Pun bijesa, trči! Arena je puna krvi!

Toreadore tvoj je red. Idemo! Idemo!

Ah! toreadore, pazi! Toreadore! 

Idemo! Idemo! Ah! Toreadore, čuvaj se!

A san je daleko, da, san u borbi,

Da te crno oko promatra,

I da te čeka ljubav, toreadore, ljubav te čeka!

La commedia è finita! - Komedija je završena!

Slavna je rečenica kojom je jedan glumac najavljivao završetak renesansne commedie dell'arte. Nju na kraju opere Pagliacci Ruggiera Leoncavalla izgovara glavni lik Canio. Sudjelujući u sljedećim zadatcima saznaj ima li preneseno značenje ili se radi uistinu o komičnoj operi? Pročitaj i kratki sadržaj opere radi boljeg razumijevanja slušanih ulomaka.

Predigra s prologom: Usred orkestralne predigre pred publiku istupa pjevač pitajući Smijem li, i pjeva o teškom životu glumaca koji će sada, u ovoj predstavi, igrati sami sebe.

1. čin: U ljetnom danu u malo mjesto dolaze komedijaši. Pozdravlja ih njihova vjerna publika. Vođa družine, Canio, svečano oglašava početak u jedanaest sati. Smjestivši se na trgu, komedijaši se razilaze. Canio i Beppo kreću sa seljacima u krčmu. Seljaci draže Canija ljubomorom, no on u tome ne vidi šalu. Ostavši sam s Neddom, koja promatra ptičji let, Tonio joj dosađuje udvaranjem i nasrće na nju, pa ga ona odbija bičem. Tonio joj prijeti osvetom i odlazi za ostalima. Do Nedde se prikrada mladi seljak Silvio, njezin ljubavnik, koji je nagovara da ostavi Canija. Oni se zanose ljubavnim riječima, ne sluteći da ih uhodi Tonio. Brz je, i još prije nego što su se ljubavnici dogovorili za noćni sastanak, potajno dovodi Canija. S isukanim nožem Canio se bijesno baca na prijestupnike, ali Silvio uspijeva neprepoznat pobjeći, a Nedda ne odaje njegova imena. Beppo smiruje svađu i tjera Canija da se obuče: uskoro će predstava. Tonio sa strane nagovara Canija da pazi za vrijeme igre, jer će se prijestupnik sigurno odati. Potpuno skršen, Canio ostaje sam i polako navlači halju smiješnoga bajaca, kojemu će Harlekin te noći zavesti ženu. Zdvojan u svom bolu, Canio grca proklinjući sudbinu koja ga u takvom trenutku tjera da publiku zabavlja smijehom.

2. čin: Započinje intermezzom. Komedijaši su improvizirali malu pozornicu, ispred koje se komeša narod. Tonio i Beppo smiruju gledatelje i predstava započinje. Na sceni je Nedda, koja igra dražesnu Colombinu. Uz karakterističnu glazbenu pratnju, ona najavljuje publici da joj muža bajaca nema kod kuće i da očekuje posjet harlekina. Pri tom sastanku pomaže joj smiješni Taddeo, kojega igra Tonio. Dolazi harlekin, kojega glumi Beppo, i pjeva svoju podoknicu, a zatim ulazi u Colombininu sobu i s njome večera. Iznenađuje ih pajaco, kojeg s mukom igra shrvani Canio. No u nastavku predstave potpuno ga izbacuje iz ravnoteže strahovita sličnost komada s onime što je sam doživio toga dana: on zapravo igra samoga sebe, muža kojega je prevarila žena. Canio počinje u svoj glumački dijalog s Neddom upletati izravna pitanja i naposljetku, ne obazirući se na publiku, traži od nje da mu oda ime ljubavnika. Publika je zbunjena, osjećajući da je predstava krenula nepredviđenim tijekom. Tonio zlobno zadržava Beppa, a zatim podmeće otvoreni nož u Canijevu ruku. Zaslijepljen ljubomorom, Canio na sceni probada ženu, koja, ne uspjevši pobjeći, u posljednji čas zaziva Silvija u pomoć. Silvio se izdvaja iz mase i nasrće na Canija, ali i s njime obračunava pajacov nož. Svi su potreseni tragedijom, koja se tako neočekivano odigrala. Pajaco, slomljeno, s gorkim smiješkom otpušta gledatelje: Komedija je završena!

prijevod:

Recitirati! Dok sam pod ovako snažnim dojmom

Ne znam više što govorim, a što radim!

Ipak...to je neophodno...potrudi se!

Bah! jesi li ti čovjek!?

Ti si klaun!

Odjeni pelerinu i ubijeli lice,

Svijet će platiti i što drugo želi nego smijati se.

I ako ti Arlekin ukrade Kolombinu,

Smij se, klaune, i svak će ti pljeskati!

Pretvoreni u viceve grčevi i plač;

U jednoj grimasi štucanje i bol...

Ah! Smij se, klaune, nad svojom slomljenom ljubavlju!

Smij se od tuge koja ti truje srce!

Ruggiero Leoncavallo je bio student i glazbe i književnosti pa ne začuđuje činjenica da je ujedno i libretist gotovo svih svojih opera. Opera Pajaci nadahnuta je stvarnim događajem iz sudske prakse skladateljeva oca. Govori o glumcu koji u napadu ljubomore, pred zapanjenom publikom, ubije svoju ženu koju je prethodno uhvatio u preljubu. 

Pročitaj sadržaj opere Tosca Giacoma Puccinija, o tragičnoj ljubavi operne pjevačice Tosce i slikara Cavaradossija, koji postaju žrtve spletki šefa policije Scarpije.

Izdvoji veristička obilježja u sadržaju opere. Odgovore usmeno prokomentiraj u razredu. 

1. čin: U rimsku crkvu St. Andrea utrčava Cesare Angelotti. Prestrašeni bjegunac nekadašnji je konzul rimske republike. Pobjegao je iz zloglasnog zatvora-tvrđave u koju ga je otpremio ne manje ozloglašeni rimski prefekt Scarpia. Bjegunac se skriva u pokrajnju kapelu, a u crkvu ulazi mladi slikar Mario Cavaradossi koji radi oltarsku sliku Svete Magdalene. U njezinome liku on stalno vidi Toscu, lijepu pjevačicu čiju sliku nosi u srcu i u medaljonu na grudima. Bjegunac se odaje, a slikar ga prepoznaje i obećava mu pomoć: skrit će ga u svojoj vili izvan grada. U razgovoru ih prekida Tosca koja kuca na zaključana vrata crkve i ljubomorno zove Marija. Bjegunac se ponovo skriva, a Mario uvodi i smiruje Toscu. To mu ne uspijeva posve, jer se ona pribojava da je zaljubljen u drugu ženu. Sumnju joj potiče to što u liku Magdalene prepoznaje markizu Attavanti. Mario objašnjenjava da je riječ o ženi koju je portretirao slučajno, dok se molila. Kad Tosca ode razjašnjava se da je to Angelottijeva sestra koja mu je i omogućila bijeg. Pucanj topa iz tvrđave-zatvora najavljuje da je Angelottijev bijeg otkriven: Cavaradossi i bjegunac žurno napuštaju crkvu. U crkvu, u pratnji doušnika Spolette, upada prefekt Scarpia sa svojim ljudima. Tu nalazi lepezu bjegunčeve sestre, otkriva sličnost dvaju likova i činjenicu da je autor slike buntovni Cavaradossi! Tosca se vraća da Mariju objasni kako se neće moći vidjeti zbog njene iskrsle obaveze, a Scarpia koristi njezinu ljubomoru i pothranjuje ju novim "dokazom": kaže joj kako je lepezu našao na oltaru, uz slikarski pribor. Scarpijina smicalica uspijeva: Tosca odlazi još ljubomornija, a u crkvi započinje Te Deum.
2. čin: Scarpia je za večerom, u palači prefekture. Dok se uokolo čuju zvuci slavlja Scarpia očekuje da se Spoletta vrati sa zadatka. Poslan je za Toscom ne bi li u slikarevoj vili pronašao bjegunca. Umjesto toga Spoletta uhićuje Marija i dovodi, i njega i Toscu, pred Scarpiju. Kako ni Tosca ni Mario ne žele ništa odati, Scarpia naređuje da se slikara podvrgne mučenju. Kad to Tosci postane neizdrživo ona odaje bjegunčevo sklonište - zdenac u vrtu Cavaradossijeve vile. Iznudivši priznanje, Scarpia prekida mučenje i uvode Marija. Mario je razočaran Toscinim pokleknućem i grubo je odbacuje zbog toga. Scarpia ponudi Tosci nagodbu: ili će mu se podati, ili će on narediti da se slikara pogubi. U međuvremenu, Angelotti je pronađen u vili, ali se sam ubio prije ponovnog uhićenja. Ne vidjevši drugog načina da Mariju spasi život, Tosca pristaje na prefektovu ucjenu. Scarpia izdaje nalog Spoletti da se organizira lažno strijeljanje i Tosci omogući da iznese slikarev "leš" iz zatvora. Nakon Spolettinog odlaska Tosca ostaje sama sa Scarpijom i traži od njega da joj napiše propusnicu za izlazak iz grada. Scarpia pristaje, ali želi naplatiti uslugu. No, umjesto na podatnu Toscu, naletjet će na nož u njezinoj ruci. I sama zatečena naglim obratom Tosca odlazi s riječima: "A pred njim je drhtao cijeli Rim!"
3. čin: U svitanje, na bedeme tvrđave izvode Cavaradossija. Čekajući pogubljenje on se prisjeća zanosnih susreta s Toscom. Odjednom, Tosca je pred njim, kazuje mu sve što se dogodilo i pokazuje Scarpijinu propusnicu koja će im omogućiti da se domognu slobode nakon lažnog strijeljanja. Odjek plotuna označit će međutim Marijevu stvarnu smrt i laž svih Scarpijinih obećanja lukavo datih naivnoj Tosci. Iz daljine već dopiru zvukovi potjere - otkriven je Scarpijin leš i sumnja je pala na Toscu. Ali Tosca će im izmaknuti bacajući se s bedema tvrđave u smrt.

prijevod arije Viss d'arte, vissi d'amore:

Živjela sam od umjetnosti, živjela sam od ljubavi, živoj duši zla nisam nanijela!...

Potajnom sam rukom pomagala svim nevoljama za koje sam znala…

Uvijek se s iskrenom vjerom polagala cvijeće na oltare.

Sad kad mi je teško, zašto mi, zašto, Gospodine, zašto mi ovako uzvraćaš?

Darovala sam dragulje za Gospin ogrtač,

a pjesmu sam darovala zvijezdama, nebu,

te su još ljepše zasjali.

Sad kad mi je teško, zašto mi, zašto, Gospodine, zašto mi ovako uzvraćaš?

prijevod arije E lucevan le stelle:

Sjale su zvijezde...

I mirisala je zemlja

Škripala su vrata u vrt...

I korak okrznuo je pijesak...

Ušla je ona, mirisava,

I pala mi u naručje.

O! Poljupci slatki, slatka milovanja!

Raspršen je zauvijek san moj o ljubavi.

Čas je iščeznuo, i umirem očajan!

I nikad nisam volio toliko život!