Dogodilo se to ovako. Jedan od mojih drugova dobio je na dar udicu i štap za pecanje. To je izazvalo nemalo uzbuđenje u selu pa smo se idućega jutra svi uputili u lov na žabe. Ja sam ostao sam i napušten zbog svađe s tim dječakom. Nikad prije nisam vidio pravu udicu. Zamišljao sam je kao nešto prekrasno, nešto što posjeduje naročite kvalitete i bio sam očajan što ne sudjelujem u takvoj zabavi. Silom prilika našao sam nekoliko komada meke željezne žice, pomoću dva kamena zašiljio sam jedan njezin kraj, uobličio je i pričvrstio na jaku uzicu. Zatim sam odrezao prut, sakupio nekoliko mamaca i otišao na potok gdje je bilo žaba napretak. Ali nisam mogao uloviti nijednu jedinu i gotovo sam se obeshrabrio, dok nisam posve slučajno zanjihao praznu udicu pred žabom koja je sjedila na panju. U početku se ona skanjivala, ali malo-pomalo njezine su se oči izbečile i zakrvavile, a obim joj se podvostručio i ona je oštro zagrizla udicu. Istoga časa sam je ulovio. Pokušao sam istu stvar više puta i metoda se pokazala nepogrešivom. Kad su moji drugovi (usprkos sjajnoj opremi nisu ulovili ništa) došli do mene, bili su zeleni od zavisti. Dugo vremena čuvao sam svoju tajnu i uživao u monopolu, ali sam konačno za Božić popustio. Svaki je dječak znao učiniti to isto i sljedeće ljeto donijelo je propast svim žabama u okolici.

Sve ovo, pa čak i više od toga, doživio sam do šeste godine i završio prvi razred osnovne škole u selu Smiljanu, gdje sam rođen. Upravo tad preselili samo se u gradić Gospić, nedaleko Smiljana. Ova promjena mjesta boravka bila je za mene velika nesreća. Gotovo mi je srce puklo kad sam se odvojio od naših golubova, pilića i ovaca i našega veličanstvenog jata gusaka koje su se ujutro znale dignuti do oblaka i u zalazak sunca vratiti se s pašnjaka u ratnoj formaciji tako savršeno da bi zasramile najbolje suvremene pilote. U našoj novoj kući nisam bio ništa doli zatvorenik koji kroz prozorska okna promatra čudne ljude. Moja je sramežljivost bila tolika da bih se radije suočio s ljutim lavom, nego s jednim od gradskih gizdavaca koji su se uokolo skitali. Najteže mi je bilo nedjeljom kad sam se morao obući i prisustvovati crkvenomu obredu.

Neki poduzetni mladi trgovac organizirao je vatrogasnu brigadu. Nova vatrogasna kola bila su kupljena, uniforme nabavljene, a ljudi su vježbali za službu i paradu. Stroj se zapravo sastojao od pumpe, na kojoj je radilo 16 ljudi, a bio je prekrasno obojen u crveno i crno. Jednog popodneva bila je pripremljena javna vježba i stroj su prenijeli do rijeke. Svi mještani došli su da prisustvuju velikomu spektaklu. Kad su završili svi govori i ceremonije, dana je komanda za pumpanje, ali se iz cijevi nije pojavila ni kap vode. Profesori i stručnjaci uzaludno su pokušavali pronaći grešku. Neuspjeh je bio potpun u trenutku kad sam stigao na scenu. Moje znanje o mehanizmu bilo je ništavno, nisam gotovo ništa znao o tlaku zraka, ali instiktivno sam se sjetio usisne cijevi u vodi i zaključio da je ona začepljena. Kad sam zagazio u rijeku i otvorio cijev, voda je suknula i poprskala nemalo nedjeljnih odijela.

Nakon što smo se nastanili u gradu, započeo sam školovanje u takozvanoj pripremnoj osnovnoj školi za nastavak obuke na realnoj gimnaziji. U tome razdoblju nastavili su se moji dječački napori, pothvati, a i nevolje. Između ostaloga, mogu reći da sam bio prvak u hvatanju vrana. Otišao bih u šumu, sakrio se u grm i oponašao zov ptice. Obično bih dobio nekoliko odgovora i ubrzo bi jedna vrana doletjela u blizinu grmlja. Sve što sam tad morao učiniti bilo je baciti kamenčić da privučem njezinu pažnju, da zatim skočim i zgrabim je prije negoli se mogla iskobeljati iz šiblja. Na ovaj način ulovio sam ih koliko sam htio.

U razredu je bilo nekoliko mehaničkih modela koji su me interesirali i izazivali moje zanimanje za vodene turbine. Konstruirao sam ih mnogo i bio sam vrlo zadovoljan upravljajući njima.

Iako moram svoju inventivnost zahvaliti majčinu utjecaju, vježbe koje mi je otac davao bile su veoma korisne. Sadržavale su mnoštvo zadataka, npr. pogađanje tuđih misli, otkrivanje raznih grešaka ili izraza, ponavljanje dugih rečenica ili računanje napamet. Te su mi dnevne vježbe imale ojačati pamćenje i razum, a posebno razviti kritičnost i bile su nesumnjivo veoma korisne.