Potres u Zagrebu 1880. godine

Zagrepčane je u utorak 9. studenoga 1880. godine u 7 sati i 34 minute iznenadio snažan potres. Naknadnim istraživanjem njegova je snaga procijenjena na 6,3 stupnja. Pročitaj svjedočanstva koja je u feljtonu Zagrebulje zapisao August Šenoa i odgovori na pitanja.

Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg’ što treba na smrt ranjenu crvu da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povijesti naroda? Ništa. (...) Meni je to pripovijedalo sto ljudi, svaki na svoj način, svaki način bijaše užasan.

Neki mi kapetan reče: Vodio sam svoju kumpaniju od velikoga vježbališta pri Savi. Pred nama stajaše Zagreb. Ujedamput potrese se pod nama zemlja, pred nama počne klimati gora, a tornjevi zagrebački počeše se njihati kao šibe o vjetru. “Momci”, rekoh, “mi već nećemo naći kasarne, jer nećemo naći Zagreba!”.

Drugi čovjek mi ispriča: “Stajah u svom vrtu sred grada. Nešta me gurnu pod nogama, uhvatih se za drvo. Bilo je, da su sav grad, sve grdne kuće i crkve skoknule uvis i opet se spustile. Po tom poče se grad zibati nadesno, nalijevo, i u taj par popadahu dimnjaci s krovova, daždio je crijep na zemlju. Mišljah, da je sudnji dan.”.

Tako pričahu ovi, a ja ću, što sam ja u prvi mah doživio. Spremah se upravo od kuće u Zagrebačku goru po službenom poslu. Još da uzmem šešir. Ujedamput sruši se vjesilo odjeće, visoko, tanko, sa širokim temeljem, na mene, a bilo mi je, da stojim sred burna mora na brodu, koji se ljulja amo i tamo. Potres, pomislih, skočim pod prag. K meni sunu žena, djeca, sva družina. Visisvjetiljka njihala se kao njihalo od ure od istoka k zapadu, ure udarahu silovito u zaklopno staklo. Kameni kipovi počeše skakutati na ormarić, a posude vrcale sa police na zemlju u crti parabole, kao da si ih bacio iz topa. Pod zemljom tutnji mukla grmljavina, izvana čuje se prasak crijepa, kuća se ziba i ziba ko brod na moru. Oblio me leden znoj, pritiskivah još jače svoje. Napokon stiša se bijes. Iziđoh iz kuće.

K zdvojnosti pridruži se glad novinarski. Ta pisarčićima su potresni prizori, romantički iskićeni, najdraža hrana. Čitao sam te razne vijesti i članke. Kraj teške žalosti svoje nasmijah se grohotom na sve te gluposti i laži. Mišljah, da čitam mitologiju. Zagreb da je samo ruševina, pet crkvi da treba porušiti do temelja, 500 kuća da se srušilo, siromasi da su preseljeni iz uboške kuće, kod Resnika da se pokazaše vulkani, vrela voda da je štrcala 30 metara visoko. A sve je to laž, sušta laž, to sam vidio na svoje oči. No općinstvo je sve to čitalo, novine gutalo, povjerovalo i prestravilo se.