Razvoj košarke

Uvod

Povjesničar Miljenko Hajdarović u članku Košarka – povijesni razvoj piše:

Cilj igre je bio da se jedan jedini put lopta ubaci kroz kameni obruč. Igrači su se u igri mogli koristiti svim dijelovima tijela, osim šakama i stopalima. Igralo je mnogo igrača s obje strane. Upravo zbog svih ovih okolnosti vezanih za tešku loptu, visoko postavljeni koš i to okomito, uvjetovalo je da se igralo od jutra do večeri, a katkad i sutradan. Iznemogli i povrijeđeni igrači bi ležali na podu jer ih nitko nije smio iznijeti iz igrališta, a ostali su igrači gazili po njima. Kada bi jedna momčad uspjela postići pogodak, igra se prekidala i započeo bi svečani obred u kojem u bi vođa pobijeđene ekipe bio žrtvovan bogu sunca.

Moderna košarka

Suvremenu košarku izmislio je Kanađanin James Naismith [džejms nejsmit]. Naismith, nastavnik tjelesnoga odgoja na koledžu u Springfieldu (SAD), želio je svojemu školskom ragbi timu omogućiti trening u dvorani tijekom zimskih mjeseci.

Polazeći isprva od raznih modifikacija ragbija, Naismith se na kraju odlučio za sasvim novu igru ubacivanja lopte u koš. U početku je koš bio postavljen na podu dvorane, a u igri je sudjelovao velik broj igrača. Igrači su loptu nosili, bacali i kotrljali, nastojeći je ubaciti ili spustiti u koš. Lopta je na početku bila ista kao u ragbiju (jajolika).

Pri ovakvome načinu igre stvarale su se gužve oko koša pa je kasnije broj igrača smanjen. Jajolika lopte bila je zamijenjena okruglom, nošenje lopte je zabranjeno, a umjesto nošenja uvedeno je vođenje lopte jednom rukom. U toj fazi obogaćena je tehnika rukovanja loptom pa je igra postala življa, ali još uvijek nedovoljno privlačna – bilo je teško postići pogodak jer su dimenzije koša bile veoma male pa su ga igrači mogli s lakoćom zakloniti.

Igra je bila i gruba jer se igrači nisu lako oslobađali navika iz ragbija u kojemu je dopušteno obuhvaćanje protivnika rukama. U daljnjemu razvoju igre koš je podignut uvis i pričvršćen na ogradu balkona gimnastičke dvorane. Time je bacanje u koš bilo olakšano, iako je tehnički postalo složenije.

Igra je postala zanimljivija i za publiku, koja je mogla pratiti postizanje pogodaka. Kako je publika na balkonu ponekad ometala ubacivanje, ako bi bila smještena do samoga koša, iza koša je postavljena zaštitna ploča. Igrači su odmah opazili da se pri bacanju u koš lopta može prethodno odbiti od ploče, što je pridonjelo novomu bogaćenju tehnike bacanja. Ona se neprestano usavršava i dopunjava tako da upravo bacanje lopte u koš i velik broj pogodaka pri dobroj igri pojačava zanimanje igrača i publike.

U novoj je igri, naposljetku, bio zabranjen svaki dodir s protivničkim igračem, a težište obrane stavljeno je na sprečavanje navalnih akcija, osobito u fazi bacanja lopte na koš ili na presijecanje putanje lopte u fazi dodavanja lopte među protivničkim igračima.

Pošto je Nasmith u prosincu 1891. godine sa svojim studentima demonstrirao novu igru u Springfieldu, ona je dobila ime basketball. Otad se basketball naglo širio SAD-om. Naredne godine održane su prve košarkaške utakmice između ekipa raznih koledža, a od 1897. godine u organizaciji Amaterske atletske unije održavaju se natjecanja za prvenstvo SAD-a. Od početka 1892. godine košarku igraju i ženske ekipe, u prvo vrijeme samo na . Međutim, već na prijelazu stoljeća košarka je za američke žene postala najpopularnija sportska igra.

Utakmica studentica Missouri Valley College, 1904. g.

Iz SAD-a se košarka širila u ostale zemlje svijeta: Brazil (1890.), Kinu (1892.), Filipine (1898.), Japan, Perziju i Australiju (oko 1900.) itd. U Europi su širenju košarke mnogo pridonjele vojne jedinice SAD-a potkraj završetka Prvoga svjetskog rata i neposredno poslije njegova završetka. Na našim prostorima košarka se prvo igrala u Zadru, a donijeli su je studenti s talijanskih sveučilišta. U Zagrebu je prva utakmica odigrana 27. siječnja 1929. godine između ženskih ekipa Akademskoga sportskog kluba i Prvoga hrvatskog građanskog sportskog kluba.