Prve lokomotive

Engleska je bila zemlja rane industrijalizacije i zbog distribucije robe Englezi su morali izgraditi pouzdanu i brzu prometnu mrežu. Uobičajeno su se za vuču koristili teretni konji. Prilikom vuče problem su predstavljale neuređene ceste koje su za lošijega vremena često postajale blatnjave kaljuže. Kako bi olakšali i ubrzali transport, počeli su graditi tramroads – ceste s umetnutim drvenim pragovima kojima su kotači lakše prolazili. Kasnije su uz ili umjesto drva počeli koristiti metalne podloge vrlo slične današnjim tračnicama. Takvi su putovi omogućili da samo jedan konj preveze tonu ugljena na udaljenost od oko 15 kilometara dnevno.

Početkom 19. stoljeća u Engleskoj se razvila rasprava oko načina dopremanja iskopanoga ugljena od rudnika do pomorskih luka. Prijedlozi su bili gradnja kanala ili gradnja tramroadsa. Nakon višegodišnjih rasprava u parlamentu 1821. godine je odlučeno da se izgradi 37 kilometara tramroadsa od Darlingtona do Stocktona.

U toj se priči samo par dana kasnije pojavljuje George Stephenson koji je uspio uvjeriti odgovorne da se izgrade punokrvne tračnice jer njegove lokomotive mogu odjednom vući teret kao pedeset konja. Nakon 17 dana ispitivanja i mjerenja potvrđena je izgradnja onoga što danas zovemo željeznička pruga. Izgradnja tračnica odobrena mu je u siječnju 1822. godine. Zbog težine parnih strojeva morali su izraditi kvalitetnije tračnice od kovanoga željeza.

Početne korake prema učinkovitome parnom stroju učinio je Thomas Newcomen koji je 1712. g. postavio parni stroj za ispumpavanje vode iz rudnika. Sljedeći važan korak poduzeo je James Watt koji je u svojemu stroju koristio pritisak pare na obje strane klipova.

Većina pruge uz manje poteškoće dovršena je 1823. godine i tad je Stephenson potpisao ugovor o izradi četiri lokomotive za rad na toj prugi. Prvi željeznički voz sadržavao je 36 vagona – 12 s ugljenom i brašnom, 6s gostima i 14 s radnicima. Kompozicija je imala i probni putnički vagon nazvan Experiment s 18 putnika među kojima je bio i George Stephenson. Njegov brat James bio je strojovođa. Uz manje neprilike vožnja je potrajala nešto manje od osam sati i vlak je postigao brzinu od 24 km/h.

Tijekom tridesetih godina 19. stoljeća diljem svijeta počinje sve jača izgradnja željeznica i modernizacija lokomotiva koje postaju sve učinkovitije glede brzine i tereta koji su vukle. U većemu dijelu svijeta parne lokomotive su povučene iz prometa nakon Drugoga svjetskog rata kad su zavladale dizel lokomotive. Te su godine zabilježena korištenja parnih lokomotiva u Myanmaru, Zimbabveu, Kubi, Indoneziji, Srbiji, Svaziju, Rumunjskoj, Sjevernoj Koreji i Kini (ipak uglavnom za industrijske svrhe).