Sonatni je oblik najznačajniji oblik klasičnoga homofonoga stila (iako ponekad sadrži i fugato dijelove).
Na njegov nastanak i razvoj utjecali su oblici koji su postojali u instrumentalnoj glazbenoj praksi postojali još u renesansi. Prenošenjem obilježja vokalnih oblika poput moteta na instrumente je, s jedne strane nastao ricercar koji se nadalje razvija u monotematičnu fugu. Nasuprot tome pojedini instrumentalni oblici, poput sonate ili canzone, zadržavaju i dalje razvijaju kontraste između pojedinih dijelova stavaka i zadržava brojnost tematskoga materijala, što dovodimo u vezu s razvojem sonatnoga oblika.
Poslušaj videozapise i usporedi prema obilježjima.
Tijekom baroka i pretklasicizma na razvoj sonatnog oblika su utjecali plesni stavci suite te prvi odlomak talijanske uvertire kakva se formirala u napuljskoj školi. U baroknom dvodijelnom obliku suitnih stavaka kontrast u A i B dijelu se ne temelji na glazbenoj građi već na tonalitetnom planu (A dio: tonika – dominanta i B dio: dominanta – tonika). Na njega se oslanjaju sonate Domenica Scarlattija, s tim da Scarlatti za razliku od monotematskih plesova uvodi i drugu temu.
Skladatelji berlinske (predstavnik je Carl Philipp Emanuel Bach) i mannheimske škole su sonatni oblik doveli do razvojnog stupnja koji je omogućio velikanima klasicizma da ga usavrše i učine središnjim stavkom glazbenih vrsta karakterističnih za novi instrumentalni stil: sonate, koncerta, simfonije i kvarteta.
Sonatni oblik u klasicizmu
Poslušaj videozapis i upoznaj obilježja sonatnog oblika.
Najvažnija obilježja sonatnoga oblika su bitematičnost i trodijelnost.
Ekspozicija je uvodni dio sonatnog oblika u kojem se izlažu dvije kontrastne teme. Kontrast je najčešće dvojak: tonalitetni (prva tema je u osnovnome tonalitetu, a druga u dominantnome tonalitetu ili paralelnome duru) i karakterni (prve teme su nosioci dramatičnoga karaktera, ritmične su i sl., dok druge teme opisujemo kao lirske, melodične). Teme povezuje glazbeni most, ublažavajući njihov kontrast te pripremajući nastup druge teme u novome tonalitetu. Ekspozicija završava codettom.
Provedba je najslobodnije oblikovani dio sonatnog oblika. Temelji se na razradi materijala iz svih dijelova ekspozicije (motiva prve i druge teme, mosta, codette, uvoda) ili donosi potpuno novu temu. U tonalitetnom planu je slobodno oblikovana, modulacije ili promjene mogu ponekad ići i do udaljenih tonaliteta.
Repriza sonatnog oblika je formalno ponavljanje ekspozicije. U njoj se izlaže cijeli sadržaj ekspozicije, u strukturalnom smislu. Sam glazbeni sadržaj je donekle promijenjen jer su sada obje teme u osnovnome tonalitetu, a i coda je u pravilu opširnija od codette.
Posebnosti i primjena sonatnog oblika
Iako u suštini ostaje nepromijenjen, sonatni oblik u razdobljima nakon klasicizma - u romantizmu i glazbi 20. stoljeća - doživljava različita proširenja, poprimajući obilježja različitih stilova.
Sonatni oblik se rijetko pojavljuje kao samostalna instrumentalna skladba. Primjerice, u ovom obliku mogu biti skladane koncertne uvertire.
Stavci skladani u sonatnom obliku obavezni su dio cikličkih vrsta klasičnoga instrumentalnoga ciklusa: simfonije, sonate i gudačkih kvarteta.
Dodatne primjere sonatnog oblika potraži u jedinici Sonata (odlomci Klasicistička sonata, Romantička sonata).
O posebnostima sonatnog oblika u glazbenoj vrsti koncert saznaj više u jedinici: Koncert, odlomci: Klasicistički koncert, Romantički koncert.
U sonatnom su obliku često skladane operne uvertire. Više o tome saznaj u jedinici: Opera (odlomci: Uvertira, Tko je najtraženija osoba u Sevilli - usporedba uvertira Seviljski brijač i Figarov pir)
Sonatni oblik u glazbi 20. stoljeća
Igor Stravinski: Oktet za puhače